Kada je 19. prosinca 1972. u 13:24:59 po američkom središnjem vremenu zapovjedni modul misije Apollo 17 sletio u Tihi ocean, oko 650 kilometara jugoistočno od Samoe, nije završila samo posljednja lunarna misija jednog programa. Time je zatvoreno i cijelo razdoblje u kojem se činilo da će odlazak na Mjesec uskoro postati gotovo redovita praksa. Više od pola stoljeća poslije NASA se programom Artemis vraća istom cilju, a pitanje koje se pritom nameće sasvim je jednostavno: ako su Sjedinjene Države to mogle još početkom 1970-ih, zašto je za novi pokušaj trebalo čekati više od 50 godina?
Kako objašnjava Domenico Vicinanza, izvanredni profesor inteligentnih sustava i podatkovne znanosti na Sveučilištu Anglia Ruskin, odgovor nema mnogo veze s time jesu li ljudi znali kako doći do Mjeseca. Mnogo više govori o tome kako funkcioniraju politika, proračuni i dugoročna državna volja. Tehnološki trijumf Apolla bio je stvaran, ali model na kojem je počivao nije bio održiv. Program je nastao kao politički projekt jedne ere, a ne kao temelj za rutinsko i trajno istraživanje dubokog svemira.
Zapovjednik Apolla 17 Eugene A. Cernan tijekom karijere je u svemiru proveo 566 sati i 15 minuta, od čega više od 73 sata na površini Mjeseca. Bio je drugi Amerikanac koji je izveo svemirsku šetnju i posljednji čovjek čiji su tragovi ostali u mjesečevoj prašini. Između 1969. i 1972. na Mjesecu je hodalo 12 astronauta kroz šest odvojenih slijetanja. Danas NASA pod programom Artemis priprema povratak, a misija Artemis II, planirana za 1. travnja 2026., trebala bi poslati četvero astronauta u obilazak oko Mjeseca u novoj kapsuli Orion.
Apollo je ispunio zadatak
Početak priče vodi u 25. svibnja 1961., kada je predsjednik John F. Kennedy pred zajedničkom sjednicom Kongresa obvezao Sjedinjene Države na cilj da prije kraja desetljeća spuste čovjeka na Mjesec i sigurno ga vrate na Zemlju. Nakon Kennedyjeva ubojstva 1963., Lyndon B. Johnson pobrinuo se da se taj cilj doista ostvari. No rastući troškovi rata u Vijetnamu i domaćih reformi istodobno su smanjivali političku spremnost za dodatna ulaganja u svemir.
NASA-in proračun dosegnuo je vrhunac već 1966., dakle prije nego što je Apollo ostvario svoj najveći uspjeh. Nakon toga uslijedio je pad, a s njime su se smanjili i izgledi da se istraživanje Mjeseca nastavi istim tempom. Financijska potpora postupno je slabila, planirane misije su otkazivane, a Apollo je završen 1972. ne zato što je podbacio, nego zato što je ispunio cilj zbog kojeg je bio pokrenut.
Tu leži ključ problema. Održivo istraživanje, bilo na Zemlji ili u svemiru, traži stabilnu političku potporu, predvidiv novac i jasan dugoročni smisao. Nakon Apolla Sjedinjene Države teško su uspijevale zadržati sve troje istodobno. U Washingtonu se počelo postavljati pitanje što NASA treba raditi dalje, a odgovor koji je 1972. dao Richard Nixon bio je Space Shuttle. Time se fokus agencije pomaknuo s dubokog svemira prema operacijama u niskoj Zemljinoj orbiti.
Shuttle je bio predstavljen kao višekratna letjelica koja će odlazak u orbitu učiniti rutinskim i jeftinijim. U praksi se, međutim, pokazao kao iznimno složen sustav obilježen tehničkim poteškoćama i dvjema katastrofama u kojima je poginulo 14 astronauta, u nesrećama Challengera i Columbije. Umjesto da otvori novo razdoblje jednostavnijeg i dostupnijeg svemirskog letenja, shuttle je NASA-u vezao uz skup, zahtjevan i dugotrajan program koji je trošio novac, vrijeme i politički kapital.
Povratak su rušili proračuni
Već osam godina nakon početka programa Space Shuttle dio američke svemirske zajednice smatrao je da je vrijeme za novi iskorak, najprije prema Mjesecu, a zatim i prema Marsu. Na 20. obljetnicu slijetanja Apolla 11, 20. srpnja 1989., predsjednik George H. W. Bush predstavio je inicijativu Space Exploration Initiative. Plan je predviđao dugoročnu izgradnju postaje Space Station Freedom, povratak astronauta na Mjesec “kako bi ondje ostali” te, u konačnici, ljudsku misiju prema Crvenom planetu.
Projekt, međutim, nije dugo izdržao. Procijenjeni troškovi, koji su se penjali na stotine milijardi dolara, brzo su mu oduzeli politički zamah. Zbog slabe potpore u Kongresu i niza drugih okolnosti inicijativa je ugašena tijekom mandata Billa Clintona. U 1990-ima se prioritet ljudskog istraživanja svemira dodatno učvrstio u niskoj Zemljinoj orbiti kroz projekt Međunarodne svemirske postaje, a shuttle je postao glavno sredstvo za njezinu izgradnju i prijevoz posada.
Međunarodna svemirska postaja s vremenom je postala simbol znanstvene suradnje i tehničke moći. Pokusi provedeni na njoj donijeli su vrijedne rezultate u područjima od medicine do znanosti o materijalima. Ipak, upravo je taj program vezao goleme resurse koji su se inače mogli usmjeriti prema dubljem svemiru. Nakon katastrofe Columbije 2003., kada se shuttle raspao iznad Teksasa i odnio živote cijele posade, ponovno se otvorilo pitanje dugoročnog smjera američkog svemirskog programa. George W. Bush potom je predstavio Vision for Space Exploration, iz koje je proizašao program Constellation.
Constellation je trebao obnoviti NASA-inu sposobnost povratka na Mjesec, s Marsom kao dugoročnim ciljem. No neovisne procjene upozorile su da su i troškovi i rokovi postavljeni nerealno. Kongres tom programu nikada nije dao punu financijsku potporu, pa je 2010., za predsjedništva Baracka Obame, i on ugašen. Time se još jednom ponovio isti obrazac: velika najava, skupa arhitektura i nedostatak političke izdržljivosti.
U pozadini svih tih neuspjeha stajalo je i jedno neugodno strateško pitanje: zašto se uopće vraćati na Mjesec? Apollo je imao jasan geopolitički smisao u okolnostima Hladnog rata. Nakon toga nije se pojavilo jednako snažno opravdanje koje bi desetljećima držalo na okupu Kongres, Bijelu kuću, industriju i javnost. Znanstvena korist ljudskih misija često je skromnija od onoga što se može postići robotskim letjelicama, komercijalni izgledi ostaju neizvjesni, a prestiž sam po sebi rijetko je dovoljan da osigura goleme proračune.
Upravo zato Artemis djeluje drukčije od ranijih obećanja. NASA tvrdi da će povratak astronauta na Mjesec, osobito uspostava trajnije prisutnosti na njegovoj površini, pomoći istraživačima da nauče kako živjeti i raditi na drugom svijetu prije budućih ljudskih misija prema Marsu. Program se pritom oslanja na komercijalna partnerstva i međunarodnu suradnju okupljenu oko sporazuma Artemis, skupa zajedničkih načela o korištenju Mjeseca i drugih odredišta u svemiru koje su prihvatile Sjedinjene Države i niz drugih država.
Najveća razlika u odnosu na ranije planove, barem zasad, nije u raketama nego u političkoj konstrukciji cijelog projekta. U teoriji, rizik je raspodijeljen, a baza potpore šira. U praksi Artemis i dalje ostaje skup program izložen promjenama proračuna i političkih prioriteta. Tu postoji i šira kulturna dimenzija. Apollo je stvorio snažan, ali krhak mit o brzom i gotovo herojskom tehnološkom napretku. Artemis, nasuprot tome, nastaje u društvima i demokratskim sustavima u kojima velika ulaganja napreduju sporo, kroz pregovore, kompromise i sudar različitih interesa.
Ako Artemis uspije, to neće značiti da je netko napokon riješio inženjersku zagonetku puta na Mjesec. Značit će da su se prvi put na dulje razdoblje uskladili politički, ekonomski, društveni i znanstveni interesi. Dok se to ne potvrdi u praksi, više od 50 godina između Apolla i Artemisa manje govori o tehnologiji, a mnogo više o tome koliko je modernim demokracijama teško održati velike istraživačke projekte kroz više naraštaja.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
