Zalihe otopljenog kisika u vodenim tijelima širom svijeta brzo se smanjuju, a znanstvenici upozoravaju da je to jedan od najvećih rizika za život na Zemlji.
Kao što je atmosferski kisik ključan za životinje poput nas, otopljeni kisik u vodi bitan je za zdrave vodene ekosustave, bilo slatkovodne ili morske. Otopljeni kisik neophodan je uvjet za opstanak vodenih organizama. S obzirom na to da milijarde ljudi ovise o morskim i slatkovodnim staništima za hranu i prihod, zabrinjavajuće je što se razina kisika u tim ekosustavima značajno i brzo smanjuje.
Deoksigenacija vode kao nova planetarna granica
Tim znanstvenika predlaže da se deoksigenacija vode doda na popis “planetarnih granica“. Ove granice određuju sigurnosne pragove unutar kojih čovječanstvo može nastaviti razvijati se i napredovati.
Trenutne planetarne granice uključuju klimatske promjene, zakiseljavanje oceana, smanjenje ozonskog sloja, poremećaje u ciklusima fosfora i dušika, gubitak bioraznolikosti, globalnu upotrebu slatke vode, promjene u korištenju zemljišta, opterećenje aerosolima i kemijsko zagađenje.
Tim predvođen slatkovodnim ekologom Kevinom Roseom iz Rensselaer Polytechnic Institutea u SAD-u smatra da ovaj popis zanemaruje jednu od najvažnijih granica Zemlje.
“Deoksigenacija slatkovodnih i morskih ekosustava Zemlje predstavlja dodatni proces planetarne granice,” pišu autori, “koji je ključan za integritet Zemljinih ekoloških i društvenih sustava.”
Zašto pada koncentracija otopljenog kisika?
Koncentracija otopljenog kisika u vodi opada iz nekoliko razloga. Toplije vode ne mogu zadržati toliko otopljenog kisika, a s emisijama stakleničkih plinova koje podižu temperature zraka i vode iznad dugoročnih prosjeka, površinske vode sve teže zadržavaju ovaj vitalni element.
Otopljeni kisik također može biti brzo iscrpljen. Cvjetanje algi i eksplozije bakterija, potaknute unosom organske tvari i hranjivih tvari iz poljoprivrednih i kućanskih gnojiva, kanalizacije i industrijskog otpada, brzo troše raspoloživi otopljeni kisik.
U najgorim slučajevima, kisik postaje toliko iscrpljen da mikrobi ugibaju, često povlačeći sa sobom veće vrste. Populacije mikroba koje ne ovise o kisiku tada se hrane mrtvim organskim materijalom, smanjujući svjetlost i ograničavajući fotosintezu, što uzrokuje začarani ciklus zvan eutrofikacija.
Posljedice deoksigenacije na vodene ekosustave
Deoksigenacija vode također je potaknuta povećanjem razlike u gustoći između slojeva u vodenom stupcu. Ova razlika može se pripisati bržem zagrijavanju površinskih voda u odnosu na dublje vode i smanjenju saliniteta površinskih voda zbog otapanja leda u oceanima.
Što su ti slojevi jasnije definirani, manje je kretanja između slojeva vodenog stupca, što je ključno za podvodni život. Bez ovih promjena, ventilacija u nižim dubinama vodenih okruženja se zaustavlja. Sve ovo nanosi štetu vodenim ekosustavima, od kojih mnogi ovise o našoj hrani, vodi, prihodima i dobrobiti.
Globalni napori za rješavanje problema
Autori rada pozivaju na zajednički, globalni napor za praćenje i istraživanje deoksigenacije “plavih” dijelova našeg planeta, zajedno s političkim naporima da se spriječi brza deoksigenacija i izazovi s kojima se već suočavamo.
“Smanjenje emisija stakleničkih plinova, odljeva hranjivih tvari i unosa organskog ugljika (na primjer, nepročišćeni otpad) usporilo bi ili potencijalno preokrenulo deoksigenaciju,” pišu autori. “Proširenje okvira planetarnih granica kako bi uključivao deoksigenaciju kao granicu pomoći će usmjeriti te napore.”
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
