U kojem su redoslijedu nastali planeti u Sunčevu sustavu?

Prije otprilike 4,5 milijardi godina, ogromni oblak plina i prašine počeo se urušavati pod vlastitom gravitacijom. U središtu tog procesa nastalo je Sunce, prvi i najstariji objekt Sunčeva sustava. Sve ostalo, uključujući planete, proizašlo je iz ostataka tog stvaranja.

Taj materijal se spljoštio u široki disk koji je kružio oko mladog Sunca. U toj prašnjavoj ravnini, poznatoj kao protoplanetarni disk, čestice su se neprestano sudarale, lijepile i gomilale. Od mikroskopskih zrnaca nastajali su kamenčići, zatim stijene veličine kuće, a na kraju i protoplaneti. Ovaj proces poznat je kao akrecija i odgovoran je za formiranje svih tijela u sustavu – planeta, mjeseca, asteroida i kometa.

Ledena granica i redoslijed formiranja divova

Dok su astronomi proučavali druge zvjezdane sustave i modelirali vlastiti, otkrili su ključnu zonu u ranoj povijesti Sunčeva sustava – tzv. ledenu crtu. Riječ je o udaljenosti od Sunca na kojoj je bilo dovoljno hladno da se vodena para pretvori u led. Nalazila se otprilike ondje gdje je danas asteroidni pojas, između Marsa i Jupitera.

Iza te točke led je bio uobičajen sastojak u procesu stvaranja. Upravo su ondje, u hladnijim krajevima, nastali Jupiter, Saturn, Uran i Neptun – golemi plinoviti i ledeni divovi. Imali su više sirovina na raspolaganju, što je omogućilo bržu gradnju njihovih masivnih jezgri. Jupiter i Saturn vjerojatno su završili svoj razvoj unutar nekoliko milijuna godina. Uran i Neptun formirali su se nešto kasnije, u roku od 10 milijuna godina.

S druge strane ledene crte, bliže Suncu, nastajali su Merkur, Venera, Zemlja i Mars – ali s mnogo manje dostupnog materijala. Njihovo formiranje trajalo je znatno dulje, vjerojatno stotinjak milijuna godina.

U kojem su redoslijedu nastali planeti i zašto je to važno

Kada se sve zbroji, najstariji planeti u sustavu su Jupiter i Saturn. Uran i Neptun slijede nekoliko milijuna godina kasnije, a četiri unutarnja planeta – uključujući Zemlju – nastali su posljednji. Razlika između najstarijih i najmlađih planeta iznosi oko 90 milijuna godina. Iako to zvuči kao ogroman vremenski razmak, u kozmičkim razmjerima to je manje od 1% starosti svemira.

No još je fascinantnije ono što se dogodilo nakon što su se planeti formirali. Divovski planeti nisu ostali tamo gdje su nastali. Jupiter se počeo kretati prema unutrašnjosti sustava, dok je Neptun migrirao prema van i pritom zamijenio mjesta s Uranom. Te migracije uzrokovale su pomicanje manjih objekata, ali i konačno “zaključavanje” orbita unutarnjih planeta.

Jupiterova gravitacija u tom je procesu bila ključna. Neka tijela je bacio u Sunce, druga izbacio iz sustava, a mnoga usmjerio prema asteroidnom pojasu. No najvažnije, svojim gibanjem omogućio je da se Zemlja nađe upravo tamo gdje jest – u tzv. nastanjivoj zoni, idealno udaljena od Sunca za postojanje tekuće vode i razvoj života.

Bez Jupitera, možda nikada ne bi postojali ni ocean, ni atmosfera – ni ljudi.