Tamne pruge na Marsu možda uopće nemaju veze s vodom

Kad su znanstvenici prije deset godina uočili tamne pruge koje se povremeno pojavljuju na padinama dina na Marsu, mnogi su povjerovali da su napokon pronašli uvjerljiv dokaz postojanja slane tekuće vode. No nova analiza u kojoj su proučene stotine tisuća takvih pojava sugerira da stvarnost nije onakva kakvu smo priželjkivali.

Znanstvenici sa Sveučilišta Brown i Sveučilišta u Bernu sastavili su dosad najveći katalog tamnih pruga na Marsu, analizirajući više od 86.000 satelitskih snimki visoke rezolucije i identificirajući preko pola milijuna pojava. Cilj je bio ustanoviti jesu li te formacije, poznate kao recurring slope lineae (RSL), doista uzrokovane protokom tekućine. No podaci pokazuju da njihova pojava nije povezana s temperaturom, vlagom ili orijentacijom padina, što bi se očekivalo ako bi voda igrala ulogu.

“Kad smo složili globalnu kartu tih pojava, usporedili smo je s bazama podataka o temperaturi, brzini vjetra, hidrataciji, aktivnostima odrona i drugim čimbenicima,” objasnio je Valentin Bickel sa Sveučilišta u Bernu. “Na taj način smo mogli prepoznati uvjete pod kojima se ove formacije pojavljuju.”

Tamne pruge na Marsu povezane su s prašinom, a ne s tekućinom

Umjesto da nastaju zbog leda ili vode, čini se da se tamne pruge na Marsu formiraju u uvjetima iznadprosječne brzine vjetra i taloženja prašine. Modeli istraživačkog tima podupiru hipotezu o suhom porijeklu, a ne o tekućim procesima.

“Jedan od glavnih ciljeva istraživanja Marsa je razumjeti suvremene procese na njegovoj površini — uključujući pitanje može li danas postojati tekuća voda,” rekao je Adomas Valantinas, suautor studije sa Sveučilišta Brown. “Naša analiza tih pojava nije otkrila nikakve znakove vode. Podaci snažno upućuju na to da je riječ o posve suhim procesima.”

Iako to umanjuje nade u postojanje života na površini, otkriće je i dalje izuzetno značajno. Istraživači su otkrili da, iako tamne pruge prekrivaju manje od 0,1 % površine planeta, količina prašine koju premještaju može se usporediti s onom iz nekoliko globalnih prašinskih oluja. To sugerira da su te pojave možda važan dio marsovskog atmosferskog ciklusa.

Zahvaljujući ovom pristupu temeljenom na analizi velikih skupova podataka, znanstvenici sada mogu s većom sigurnošću odbaciti pojedine hipoteze čak i prije nego što se istraživačke letjelice pošalju na nova područja Marsa.

“To je prednost ovog pristupa,” zaključio je Valantinas. “Omogućuje nam da s orbite odbacimo neke pretpostavke prije nego što trošimo resurse na misije.”