Stogodišnjaci, nekada smatrani rijetkostima, danas su postali uobičajena pojava. Zapravo, oni su najbrže rastuća demografska skupina svjetske populacije, a njihov se broj udvostručava otprilike svakih deset godina od 1970-ih. Koliko dugo ljudi mogu živjeti i što određuje dug i zdrav život, oduvijek je zanimalo čovječanstvo. Platon i Aristotel raspravljali su i pisali o procesu starenja prije više od 2.300 godina. Međutim, potraga za razumijevanjem tajni izuzetne dugovječnosti nije laka. To uključuje rasplitanje složene igre genetske predispozicije i čimbenika životnog stila te kako oni međusobno djeluju tijekom života osobe.
Sada je nedavna studija, objavljena u GeroScience, otkrila neke zajedničke biomarkere, uključujući razine kolesterola i glukoze, kod ljudi koji žive preko 90 godina. Devedesetogodišnjaci i stogodišnjaci dugo su bili predmet intenzivnog interesa znanstvenika jer nam mogu pomoći razumjeti kako živjeti duže i možda kako stariti uz bolje zdravlje. Kako piše Karin Modig, izvanredna profesorica epidemiologije, dosadašnje studije stogodišnjaka često su bile malog opsega i fokusirane na odabrane skupine, na primjer, isključujući stogodišnjake koji žive u domovima za starije osobe.
Ogromna baza podataka
Ovo je najveća studija do sada koja uspoređuje profile biomarkera izmjerenih tijekom života među izuzetno dugovječnim ljudima i njihovim kraće živućim vršnjacima. Znanstvenici su usporedili profile biomarkera ljudi koji su doživjeli više od 100 godina i njihovih kraće živućih vršnjaka, te istražili povezanost između tih profila i šanse za postajanje stogodišnjakom.
Istraživanje je uključivalo podatke od 44.000 Šveđana koji su prošli zdravstvene preglede u dobi od 64 do 99 godina – oni su bili uzorak takozvane ‘Amoris kohorte‘. Ovi sudionici su potom praćeni kroz švedske registre do 35 godina. Od tih ljudi, 1.224, ili 2,7%, doživjelo je 100 godina. Velika većina (85%) stogodišnjaka bile su žene.
Koji su ključni biomarkeri?
Uključeno je dvanaest biomarkera temeljenih na krvi povezanih s upalom, metabolizmom, funkcijom jetre i bubrega, kao i potencijalnom pothranjenošću i anemijom. Svi su ovi biomarkeri u prethodnim studijama povezani sa starenjem ili smrtnošću.
Biomarker povezan s upalom bio je mokraćna kiselina – otpadni proizvod u tijelu nastao probavom određene hrane.
Istraživači su također promatrali markere povezane s metaboličkim statusom i funkcijom, uključujući ukupni kolesterol i glukozu, te one povezane s funkcijom jetre, kao što su alanin aminotransferaza (Alat), aspartat aminotransferaza (Asat), albumin, gama-glutamil transferaza (GGT), alkalna fosfataza (Alp) i laktat dehidrogenaza (LD).
Znanstvenici su također proučavali kreatinin, koji je povezan s funkcijom bubrega, te željezo i ukupni kapacitet vezanja željeza (TIBC), koji su povezani s anemijom. Konačno, znanstvenici su također istražili albumin, biomarker povezan s prehranom.
Rezultati studije
Istraživači su otkrili da su oni koji su doživjeli svoj stoti rođendan općenito imali niže razine glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline od svojih šezdesetih godina nadalje.
Iako se srednje vrijednosti nisu značajno razlikovale između stogodišnjaka i nestogodišnjaka za većinu biomarkera, stogodišnjaci rijetko su pokazivali ekstremno visoke ili niske vrijednosti.
Na primjer, vrlo malo stogodišnjaka imalo je razinu glukoze iznad 6,5 mmol/L ranije u životu, ili razinu kreatinina iznad 125 µmol/L. Za mnoge biomarkere, i stogodišnjaci i nestogodišnjaci imali su vrijednosti izvan raspona koji se smatra normalnim u kliničkim smjernicama. To je vjerojatno zato što su ove smjernice postavljene na temelju mlađe i zdravije populacije.
Povezanost biomarkera i dugovječnosti
Pri istraživanju koji su biomarkeri povezani s vjerojatnošću doživljavanja 100 godina, znanstvenici su otrkili da su svi osim dva (alat i albumin) od 12 biomarkera pokazali povezanost s vjerojatnošću postizanja 100 godina. To je bilo čak i nakon što su uzeti u obzir dob, spol i opterećenje bolestima.
Ljudi u najnižoj od pet skupina za razine ukupnog kolesterola i željeza imali su manju šansu za doživljavanje 100 godina u usporedbi s onima s višim razinama.
S druge strane, ljudi s višim razinama glukoze, kreatinina, mokraćne kiseline i markera za funkciju jetre također su imali smanjene šanse za postajanje stogodišnjakom.
U apsolutnim terminima, razlike su bile prilično male za neke od biomarkera, dok su za druge razlike bile nešto značajnije.
Na primjer, za mokraćnu kiselinu, apsolutna razlika bila je 2,5 postotnih bodova. To znači da su ljudi u skupini s najnižom razinom mokraćne kiseline imali 4% šanse da dožive 100 godina, dok je u skupini s najvišim razinama mokraćne kiseline samo 1,5% doseglo 100 godina.
Iako su razlike koje su znanstvenici otkrili općenito bile prilično male, one sugeriraju potencijalnu povezanost između metaboličkog zdravlja, prehrane i izuzetne dugovječnosti. Studija, međutim, ne dopušta zaključke o tome koji su čimbenici životnog stila ili geni odgovorni za vrijednosti biomarkera.
Međutim, vjerojatno je da čimbenici poput prehrane i konzumacije alkohola imaju utjecaj. Praćenje razina bubrega, jetre, glukoze i mokraćne kiseline dok starite može biti korisno. Ipak, sreća također može igrati važnu ulogu u postizanju dugovječnosti. No, činjenica da se razlike u biomarkerima mogu primijetiti mnogo prije smrti upućuje na to da geni i način života također igraju značajnu ulogu.
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
