Ogromni eksplozivni krateri, dosad otkriveni isključivo na ruskom permafrostom prekrivenim poluotocima Jamal i Gidan, vjerojatno su rezultat posebnog skupa okolnosti koje se ne mogu naći nigdje drugdje u Arktiku. Osam velikih kratera dubine 50 metara, koji se nalaze u sibirskom permafrostu, izazivali su znanstveničku znatiželju od trenutka njihova otkrića, koje datira više od desetljeća unatrag. No, novija teorija mogla bi pružiti ključne odgovore u vezi s njihovim nastankom.
Posebna pojava ovih kratera na sjevernoruskim poluotocima Jamal i Gidan, a njihov izostanak na ostalim arktičkim lokacijama, ukazuje na to da bi ključ za razrješavanje ove zagonetke mogao biti u jedinstvenim karakteristikama samog krajolika. Ova se zaključak temelji na preliminarnoj studiji objavljenoj 12. siječnja na znanstvenom repozitoriju EarthArXiv.
Tijekom godina, istraživači su iznijeli različite teorije objašnjavajući ove ogromne provalije – od udara meteora do eksplozija prirodnog plina. Prema Live Science-u, jedna teorija pretpostavlja da su se krateri formirali na mjestima gdje su nekad postojala jezera, ispunjena prirodnim plinom koji se dizao iz permafrosta ispod. Postoji mogućnost da su ta jezera presušila, izlažući podlogu ekstremno niskim temperaturama koje su zapečatile ventilacijske puteve kroz koje je plin izlazio, stvarajući time akumulaciju plina koja bi na kraju rezultirala eksplozijama stvarajući ogromne kratere.
Međutim, model povijesnih jezera ne objašnjava zašto se ovi krateri nalaze u različitim geološkim kontekstima na oba poluotoka, neki od kojih nisu nekad bili pod jezerima, kako je navedeno u najnovijem preliminarnom izvještaju koji još uvijek nije prošao stručnu recenziju.
I prethodna istraživanja povezivala su krateri s akumulacijama prirodnog plina unutar permafrosta, ali nisu uspjela objasniti njihovu ekskluzivnu pojavu u sjevernoj Rusiji. “Stoga, pojava istih ukazuje na specifične uvjete karakteristične za poluotoke Jamal i Gidan,” istaknuto je u istraživanju.
Važna uloga permafrosta
Permafrost na navedenim poluotocima varira u debljini, krećući se od nekoliko stotina metara do maksimalno 500 metara. Vjeruje se da se tlo smrzlo prije više od 40.000 godina, zarobljavajući pri tome drevne morske sedimente bogate metanom, koji su vremenom pretvoreni u obilne rezerve prirodnog plina. Te rezerve proizvode toplinu koja iznutra otapa permafrost, stvarajući džepove plina na njegovom dnu.
Permafrost u Rusiji, kao i drugdje, podložan je otapanju na površini uslijed klimatskih promjena. Na područjima gdje je permafrost već tanji, na poluotocima Jamal i Gidan, otapanje s obje strane i pritisak plina moglo bi konačno uzrokovati urušavanje preostalog permafrosta, što bi iniciralo eksploziju. Takozvani “efekt šampanjca” mogao bi objasniti pojavu manjih kratera oko osam velikih kratera, budući da bi veliki komadi leda, izbačeni prilikom eksplozija, mogli značajno udubiti tlo, kako je navedeno u studiji.
Istraživači navode da postoji vjerojatnost postojanja još kratera, neotkrivenih do sada, jer su voda i sediment vjerojatno ispunili neke od postojećih rupa tijekom vremena. Otpuštanje prirodnog plina i metana tijekom ovih eksplozija može potaknuti klimatsku povratnu petlju ako globalne temperature nastave s rastom, ubrzavajući time otapanje permafrosta.
“Formiranje ovih kratera povezano je s globalnim klimatskim promjenama, gdje porast ljetnih i jesenskih temperatura dovodi do zagrijavanja i degradacije permafrosta,” naglasili su autori u svojoj studiji.
Prema preliminarnim podacima, procjenjuje se da arktički permafrost sadrži oko 1.700 milijardi metričkih tona stakleničkih plinova, uključujući ugljični dioksid i metan. Rastuće emisije iz odmrzavanja permafrosta “predstavljaju ozbiljan razlog za zabrinutost,” zaključili su autori.
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram –t.me/kozmoshr
