Generacijama se smatralo da je svijest, subjektivni osjećaj da nešto doživljavamo, vrhunac razvoja ljudskog mozga. Životinje bez moždane kore, poput ptica, promatrale su se kao bića vođena instinktima, a ne unutarnjim iskustvom.
U dva nova rada objavljena u časopisu Philosophical Transactions of the Royal Society B, istraživači sa Sveučilišta Ruhr u Bochumu tvrde da je svijest starija nego što se pretpostavljalo i da je mnogo šire rasprostranjena u životinjskom svijetu. Prema njima, svijest je nastala kao niz evolucijskih prilagodbi i može se prepoznati čak i u skupinama koje imaju radikalno drukčiju moždanu arhitekturu od naše.
“Svijest nije konačni trijumf ljudske evolucije,” pišu autori, “nego osnovni kognitivni proces koji je vjerojatno zajednički različitim životinjskim skupinama.”
Evolucijske uloge svijesti
Jedan od temeljnih problema moderne neuroznanosti nije samo kako nastaje svijest, nego čemu ona uopće služi. Ako prirodni odabir zadržava osobine koje poboljšavaju opstanak, što točno donosi subjektivno iskustvo? I zašto su ga razvile neke vrste, dok druge, primjerice hrast, nisu?
Na ta pitanja nastoje odgovoriti filozofi dr. Albert Newen i Carlos Montemayor, autori rada u kojem predstavljaju razrađenu verziju svoje takozvane ALARM teorije svijesti. Polaze od stava da se svijest nije pojavila iznenada, nego je prolazila kroz tri funkcionalne faze: osnovno pobuđenje, opću usmjerenost pozornosti i refleksivnu svijest.
U uvodu rada navode da su postojeće teorije svijesti u velikoj mjeri zanemarile evoluciju. “Razvoj svijesti zapostavljena je tema koja ima iznenađujuće malo mjesta u glavnim teorijama svijesti,” pišu. Modeli poput Global Neuronal Workspace Theory (GNWT) i Integrated Information Theory (IIT) nastoje opisati mehaniku svijesti, ali rijetko objašnjavaju zašto se uopće pojavila.
Najraniji sloj, ono što nazivaju osnovno pobuđenj, drže unutarnjim sustavom uzbune. “Osnovno pobuđenje ima funkciju alarmiranja tijela i osiguravanja preživljavanja intervencijom u sporo ažuriranje homeostatskih procesa,” objašnjavaju. Tu pripadaju bol, strah, glad i druge primitivne emocije koje organizmu omogućuju da izbjegne opasnost, a ne samo da reagira na nju.
Sljedeća faza, opća pozornost, omogućuje živim bićima da izdvoje značajke okoliša, vatru, hranu, predatore, i uče uzorke koji određuju njihovo ponašanje. “Najvažnije poboljšanje odnosi se na selektivnu, ciljem usmjerenu pozornost,” navode autori i dodaju da takva usmjerenost omogućuje otkrivanje složenijih pravilnosti u okolišu.
U trećoj fazi pojavljuje se refleksivna svijest, sposobnost preispitivanja vlastitih iskustava. Imamo je mi, ali i vrane, dupini, čini se i neke druge ptice. Na toj razini nastaju dugoročno planiranje, procjena vlastitog djelovanja i složena društvena interakcija. “Refleksivna svijest uključuje metakogniciju o sebi ili drugoj osobi kao djelatniku, pri čemu je sadržaj metakognicije skup njegovih stanja i procesa, osobito mentalnih stanja povezanih s emocijama, željama i uvjerenjima,” pišu Newen i Montemayor.
U toj perspektivi svijest nije tajnovita, nego korisna. Evolucija ju je oblikovala kao alat za učenje, izbjegavanje opasnosti i društvenu prilagodbu.
Dokazi iz ptičjeg mozga
Ako je svijest proizvod evolucije koja poboljšava učenje i prilagodbu, onda ne bi smjela ovisiti o jednom tipu mozga. Upravo to istražuju kognitivni neuroznanstvenici dr. Gianmarco Maldarelli i dr. Onur Güntürkün u zasebnom radu koji prati filozofsku studiju.
Kako bi provjerili zahtijeva li svijest nužno moždanu koru, okrenuli su se pticama, čija se evolucijska loza odvojila od sisavaca prije više od 300 milijuna godina. Proučavali su njihove perceptivne sposobnosti i društvena ponašanja u potrazi za pokazateljima osjetilne svjesnosti i mogućeg samoprepoznavanja.
Rezultati idu u istom smjeru. “Sve je više dokaza da ptice posjeduju osjetilnu i određeni oblik samosvijesti te da imaju neuronsku arhitekturu koja to može poduprijeti,” pišu autori.
Ptice nemaju slojevitu moždanu koru. Umjesto nje oslanjaju se na područje zvano nidopallium caudolaterale (NCL), izrazito povezanu regiju koja po funkciji podsjeća na naš prefrontalni korteks. U nedavnim eksperimentima upravo je NCL pokazao živčanu aktivnost povezanu sa subjektivnim opažanjem.
Istraživači izdvajaju dva ključna eksperimenta s vranama, a oba pružaju jedan od najuvjerljivijih dokaza dosad o postojanju subjektivne percepcije kod ptica. U ispitivanjima su vrane izvodile zadatak odgođenog prepoznavanja vrlo slabih ili graničnih vizualnih signala. Ponekad su signali prikazani, ponekad nisu, a ptice su u otprilike polovici nejasnih slučajeva označile da su ih vidjele, što predstavlja tipičan uzorak subjektivne percepcije.
Presudni su podaci iz mozga. Aktivnost neurona u NCL-u pratila je subjektivne odgovore ptica, a ne sam fizički podražaj. Ako je vrana označila da je vidjela signal, neuroni su se aktivirali i kada podražaja zapravo nije bilo. Ako je označila da ništa nije uočila, neuroni su ostali tihi čak i kada je podražaj bio prikazan.
Pitanje samosvijesti još je složenije. Klasični test prepoznavanja u ogledalu prolazi tek nekoliko vrsta. Svraka je među najkontroverznijima. No mnoge ptice vjerojatno ne padaju na tom testu zbog nedostatka sposobnosti, nego zato što ispit nije prilagođen njihovoj ekologiji. U realističnijim pokusima pokazuje se da kokoši razlikuju svoj odraz od druge ptice u situacijama kada se pojavljuje prijetnja. “Golubovi i kokoši ne tretiraju svoj odraz kao tipičnog pripadnika vlastite vrste… pokazuju jasne znakove da znaju kako je njihova slika u ogledalu nešto drugo,” pišu istraživači.
Drugim riječima, samosvijest ptica možda postoji, ali se pojavljuje u drukčijim okolnostima i drukčijim oblicima od onih koje prepoznajemo kod sisavaca.
Najvažnija poruka oba rada jest da svijest očito ne zahtijeva slojevitu moždanu koru. Ako ptice imaju subjektivno osjetilno iskustvo, funkcionalnu svjesnost o zadatku i oblike samoprepoznavanja ovisne o kontekstu, tada je svijest fleksibilnija i starija nego što se mislilo.
Autori zaključuju da korijeni svijesti sežu dublje u evoluciju kralježnjaka nego što su neuroznanstvenici očekivali. Pitanje sada nije jesu li ptice svjesne, nego u koliko različitih oblika svijest može nastati iz različitih neuronskih rješenja.
Time se uklapaju u evolucijski okvir ALARM teorije, prema kojoj svijest nije nastala u jednom skoku, nego u slojevima, pobuđenje, pozornost i samorefleksija, od kojih svaki ima svoju ulogu u preživljavanju.
“To ne treba shvatiti kao svojstvo tipa sve ili ništa, nego kao stupnjevit i višedimenzionalan proces,” pišu dr. Maldarelli i dr. Güntürkün. “Rezultati upućuju na to da bi svijest mogla postojati u mnogo većem broju životinjskih skupina, uključujući vrste koje su međusobno filogenetski udaljene i imaju iznimno različitu građu mozga.”
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
