Znanstvenici su tek nedavno otkrili divovski tamni oblak iako ta struktura postoji najmanje 30 godina.
Planetarni znanstvenici otkrili su prirodu dugovječne strukture u oblacima Venere, nazvane Divovski tamni oblak. Pokazalo se da je atmosferska fronta povezana s Kelvinovim valom, koja se također opaža u Zemljinoj atmosferi, odgovorna za promjenu svojstava i strukture oblaka.
Sve što trebate znati o divovskom tamnom oblaku Venere i svim nedavnim otkrićima
Divovski tamni oblak
Po prvi put,divovski tamni oblak, veliko područje u blizini ekvatora planeta, gdje se prozirnost Venerinih oblaka dramatično mijenja, primijećen je u bliskoj infracrvenoj svjetlosti pomoću kamera japanske međuplanetarne stanice Akatsuki koja je radila u Venerinoj orbiti od 2015. Kasnije se pokazalo da ta struktura ima razdoblje cirkulacije od 4,9 dana i da postoji najmanje trideset godina.
Novo istraživanje
Grupa planetarnih znanstvenika pod vodstvom Kevina McGouldricka iz Laboratorija za atmosfersku i svemirsku fiziku na Sveučilištu Colorado u Boulderu odlučila je istražiti i bolje razumjeti prirodu ove strukture u atmosferi Venere.
Analiza
Znanstvenici su svoju analizu usmjerili na podatke promatranja planeta dobivene instrumentom VIRTIS, koji se nalazio na Venerinoj orbitalnoj stanici Venera Express, kao i na podatke svemirske letjelice Akatsuki.
https://kozmos.hr/dvije-esa-ine-svemirske-letjelice-spremne-za-povijesne-prelete-pored-venere/
Svojstva oblaka
Istraživači su otkrili da se promjene u strukturi i svojstvima oblaka u divovskom tamnom oblaku odnose na visine ispod 50 kilometara i 50-57 kilometara, što odgovara niskim i srednjim slojevima oblaka.
Rezultati
Znanstvenici su zaključili da se radi o atmosferskom frontu povezanom sa nadkritičnim nelinearnim Kelvinovim valom. Na Zemlji je izvor ekvatorijalnih Kelvinovih valova pojačanje procesa konvekcije nad Tihim oceanom.
Gustoća mješavine zraka
U slučaju Venere, lokalni maksimum gustoće zračne smjese pojavljuje se na prednjem rubu pomične fronte Kelvinovog vala, što pokreće uske nizvodne tokove. Brzo dosežu niže nadmorske visine, gdje ih povećana gustoća zraka zaustavlja i rezultira širim i slabijim uzlaznim strujanjem.
Buduće studije
Znanstvenici napominju da će nastaviti proučavati ovu zanimljivu strukturu u atmosferi Venere, promatrajući oba zemaljska teleskopa poput IRTF-a i orbitere poput Akatsukija te buduće EnVision i VERITAS.
Proučavanje Venere 2021
Radio-emisije niske frekvencije
Ranije ove godine znanstvenici su potvrdili da je solarna sonda Parker uspjela otkriti niskofrekventnu radio emisiju iz noćne ionosfere Venere tijekom trećeg približavanja planetu. Podaci do kojih je došla sonda pomogli su planetarnim znanstvenicima da potvrde promjenjivost gustoće ionosfere tijekom 11-godišnjeg solarnog ciklusa.
Dvostruki prelet Venere
Zatim su prošlog mjeseca ESA -ina svemirska letjelica BepiColombo i Solar orbiter gotovo istovremeno izvršili dvostruki prelet pored Venere. Znanstveni instrumenti na obje sonde pratili su ione u venerinskoj magnetosferi i ionosferi, a također su dobili jasne spektre atmosfere Venere – posljednji put takva detaljna promatranja provela je stanica Venera 15 početkom 1980 -ih. Osim toga, ugrađene kamere na letjelici primile su brojne slike planeta.
Zvuk Venerine magnetosfere
Tim BepiColombo također je u zvuk pretvorio podatke prikupljene magnetometrima sonde MPO, koji pokazuju interakciju solarnog vjetra s magnetosferom planeta, posebno u trenutku kada letjelica udari u glavno područje udarnog vala, gdje se magnetosfera susreće sa solarnim vjetrom, jasno se razlikuje. Intenzivna buka ukazuje na područje turbulentne magnetske ovojnice ispred udarnog fronta.
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram-t.me/kozmoshr
Izvori:
• Bartels, M. (2021, August 27). Scientists puzzling out secrets of Venus’ 30-YEAR-OLD ‘giant DARK CLOUD’. Space.com.
• McGouldrick, K., Peralta, J., Barstow, J. K., & Tsang, C. C. C. (2021, August 6). Using VIRTIS on Venus Express to Constrain the Properties of the Giant Dark Cloud Observed in Images of Venus by IR2 on Akatsuki. The Planetary Science Journal.
