Astrofotografija na prvi pogled djeluje mirno. Vidimo gotovu fotografiju, Mliječnu stazu nad poznatim krajolikom, zvjezdane tragove iznad spomenika, komet nisko nad horizontom ili tiho hrvatsko brdo pod tisućama zvijezda. Ono što se ne vidi jest sve ono što se dogodilo prije tog trenutka: planiranje, vremenske prognoze, vožnja, hodanje, hladnoća, čekanje, promašaji, svjetla koja unište kadar, oblaci koji stanu baš ondje gdje ne bi smjeli i sati obrade nakon povratka kući, ili bol u koljenima i strah od vukova.
Branko Nađ jedan je od najprepoznatljivijih hrvatskih astrofotografa. Njegove fotografije ne prikazuju samo nebo, nego i Hrvatsku pod tim nebom: Pag, Liku, Gorski kotar, Jasenovac, Bašku, osamljena stabla, stare kule, vrhove i tamne krajolike koji pod zvijezdama izgledaju gotovo nestvarno, ali su potpuno stvarni. U njegovu radu nebo nije odvojeno od zemlje. Upravo suprotno, ono se uvijek veže uz mjesto, trenutak i čovjeka koji je bio spreman dočekati ga.
S Brankom sam razgovarao o fotografijama koje pamti, noćima koje počinju još za dana, frustracijama s oblacima i nepotrebnim svjetlom, Starlink satelitima, gubitku društvenih mreža i onoj jednostavnoj, ali teškoj istini o astrofotografiji: ako želiš snimiti noćno nebo, prvo moraš naučiti živjeti s mrakom.
Kad danas pogledaš sve što si snimio, postoji li jedna fotografija za koju možeš reći: e, to sam stvarno ja?
Hm, to mi je otprilike kao da me pitaš koje mi je dijete draže, a imam dvoje krasne djece. Teško mi je to reći.
Nekako sam najzadovoljniji fotografijama koje dosad nitko nije uspio snimiti. Recimo, panorama Mliječne staze iznad polja soli na otoku Pagu ili zvjezdani tragovi iznad spomenika Cvijet u Jasenovcu.
Takve stvari me izuzetno vesele. Predstavljaju jedan kratki trag u vječnosti, jer niti će nebo ikad više izgledati tako kao na tim fotografijama niti ću ja više ikad biti ista takva osoba kao što sam bio u trenutku njihova snimanja.
Što te još uvijek digne iz kreveta usred noći, nakon svega što si već prošao i snimio?
Moram te odmah ispraviti. Više se ne dižem usred noći, nego na lokacije, često udaljene barem dva sata od kuće u Zagrebu, odlazim još za dana.
Zašto? Zato što volim doći na mjesto fotografiranja i vidjeti kako izgleda po danu, odabrati ili usavršiti kadar koji sam unaprijed isplanirao.
Koristim svaku vedru noć u onih deset dana kada Mjesec nije prejak za snimanje. Posebno me motiviraju neki izvanredni događaji poput kiše meteora, polarne svjetlosti koja zna biti vidljiva u našim krajevima ili nekog novootkrivenog kometa koji je blizu horizonta pa ga se može lijepo snimiti.
U tim slučajevima nije mi teško voziti pet sati i biti budan cijelu noć.
Zasluge: Branko Nađ.
Ljudi vide gotovu fotografiju, ali ne vide sate čekanja, promašaje, oblake, kvarove i frustraciju. Koliko je astrofotografija zapravo borba sa živcima?
Kod pejzažne astrofotografije kojom se bavim najvažnije je planiranje. Rekao bih da na to otpada 50 posto posla.
Praćenje prognoze, odabir lokacije, a tek onda oprema, objektiv, tracker i sve ostalo. Naravno, vremenske prognoze nisu sto posto točne i često mi se znalo dogoditi da odlazim negdje snimati baš istočno nebo, a od cijelog horizonta baš je istok u oblaku koji se ne miče.
Međutim, to je priroda koju volim i poštujem. Ona ima svoj ritam i pravila i baš je briga za ljude, njihove planove i želje. I dobro da je tako. Morali bismo biti ponizniji, poput naših predaka, i poštivati prirodu koja nas hrani i trpi na svojem planetu.
Živci mi podivljaju samo kada planiram fotografiranje tjedan ili dva, vozim se dva ili tri sata od Zagreba u neki mračni dio Like ili Gorskog kotara i tek kad se smrači vidim da mi odmah uz lokaciju blješti neko skladište, firma lokalnog šerifa ili neka crkvica osvijetljena kao kockarnica u Las Vegasu cijelu noć.
Za koga točno? Valjda da se Duh Sveti zna vratiti doma po mraku? Katastrofa!
Jesi li kroz godine više postao perfekcionist ili si naučio pustiti neke stvari i prihvatiti da nebo uvijek vodi glavnu riječ?
Spomenuo sam maloprije da nebo i priroda uvijek vode glavnu riječ, no ja sa svoje strane uvijek odradim najbolje što mogu.
Bez obzira na umor, prehladu ili neke druge staračke tegobe, hehe. Takav sam u svemu što radim i čega se uhvatim.
Ili ću odraditi kako spada, sa 100 posto truda, ili neću ni počinjati.
Koliko se tvoj odnos prema nebu promijenio od prvih dana do danas? Gledaš li ga još uvijek istim očima?
Noćno se nebo uvijek mijenja, iako naizgled izgleda isto. Ista su zviježđa i iste su zvijezde orijentiri.
Mijenja se situacija u našoj atmosferi, pa bude noći s puno airglowa ili magla cijeloj fotografiji da drukčiji ton.
Nažalost, mijenja se i broj umjetnih objekata na nebu. Satelita, aviona, svemirskog smeća koje smo ostavili u orbiti. Karavanu Starlink satelita da i ne spominjem. Kada krenu, prolaze i po sat vremena, i onda je taj dio neba neupotrebljiv za fotografiranje.
Moj odnos prema nebu danas je isto drukčiji, jer sam, koliko god to ludo zvučalo, svakim izletom sve zaljubljeniji u zvijezde i ljepotu mraka.
Imaš li neki kadar ili objekt koji još uvijek loviš i koji ti uporno izmiče?
Iako je moj odabir i strast pejzažna fotografija, znači široki kadrovi koji prikazuju pejzaž, neki lijepi dio Hrvatske pod zvjezdanim nebom, sve se više okušavam i u deep space fotografiji.
Nemam teleskop, nego pritom koristim Sigmin objektiv od 135 milimetara, no i on je dovoljan da uhvatim neki dio neba malo bliže.
U toj vrsti fotografije potrebno je skupiti puno materijala, puno sati snimanja, i onda u tome sam sebe izazivam i gledam kako što bolje snimiti neki detalj.
Imam još jako puno za učiti, ali uz pomoć savjeta astromeštara Uroša, Ivana i Davora već sam neke trikove pohvatao.
Kad obrađuješ fotografiju, gdje za tebe završava tehnička obrada, a gdje počinje umjetnički potpis?
Sad već znam neke prečice, kako s manje živciranja i pogrešaka doći do željenog cilja, odnosno finalnog izgleda fotografije.
Umjetnost se skriva u kreativnosti, odnosno u odabiru lijepog kadra, nekog neobičnog pejzaža, stare kule ili pak običnog usamljenog drveta koje se ovjekovječi pod djelićem nebeskog prostranstva.
Prošao si i onaj ružan dio priče s gubitkom društvenih mreža. Koliko te to pogodilo osobno, a koliko profesionalno?
Pogodilo me profesionalno, ako se to tako može nazvati, jer je ovo još uvijek moj hobi i strast. Ne živim od toga, pa se ne može reći da sam profesionalac.
Ali ta nemoć, to da se nemaš kome obratiti za pomoć, najviše frustrira. Mislim pritom na Facebook i Metu, čija je korisnička služba gotovo u potpunosti prepuštena umjetnoj inteligenciji i nekim FAQ obrascima koji zapravo ničemu ne služe.
Ponavljam, pogodilo me samo profesionalno, jer na profilima objavljujem isključivo svoj astrorad. Da nema toga, ne bih ni imao društvene mreže.
Kad si vratio stranice, je li to bio samo osjećaj olakšanja ili i neka vrsta potvrde da ljudi ipak stoje iza tebe i tvog rada?
Od svih ljudi koje sam pitao i molio za pomoć, javilo se njih dvoje, troje, možda četvero.
Najviše sam stoga zahvalan tebi i prijatelju Borutu iz Slovenije. Bez vaše pomoći teško da bi se to dogodilo.
Javilo mi se brdo ljudi s pesimističnim porukama tipa: “Nažalost, možeš zaboraviti na te profile jer i ja sam bio hakiran prije i nikad nisam uspio povratiti mreže.”
Zato je ovaj moj povratak zapravo veliki podvig.
Kad bi večeras nekome tko tek ulazi u astrofotografiju morao reći punu istinu o tome što ga čeka, što bi mu rekao?
Prvo moraš biti dovoljno lud da se dobrovoljno i samoinicijativno odrekneš spavanja i sna.
A onda ide puno učenja, puno smrzavanja, puno vožnje, puno hodanja i planiranja, pa onda i puno sjedenja pred kompjutorom.
Isplati li se sve to? Definitivno.
Jer tko nije proveo noć sam na vrhu nekog brda pod zvijezdama, nema pojma što propušta. Fantastični su to doživljaji, resetiranja i introspekcije.
Kad smo išli na Bašku snimati noćno nebo, koliko sam te zapravo živcirao?
Nisi me živcirao ti kao osoba, nego tvoje ozlijeđeno koljeno. Za koje nisam znao dok se nismo pred zoru počeli spuštati s Bag vrha.
Došlo mi je da te pogurnem pa da prije dođeš dolje, hahaha. Šalim se, naravno, ali ponavljam: prirodu, šumu i planinu uvijek treba poštivati, i u nju krenuti zdrav i dobro pripremljen.
Onda je boravak u prirodi, naročito ako se radi o noćnim avanturama, pravi užitak.
Dakle, ako vas boli koljeno, držite se nizine. Lonjsko polje je isto predivno pod zvijezdama, hahaha!
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
