Pogledajte ljepotu koju je snimio svemirski teleskop Hubble

Ova fotografija Hubble teleskopa NASA-e i ESA-e prikazuje kuglasti skup zvan NGC 1651. Poput još jedne nedavne fotografije kuglastog skupa, NGC 1651 je udaljen oko 162.000 svjetlosnih godina u najvećoj i najsjajnijoj od satelitskih galaksija Mliječne staze, Velikom Magellanovom Oblaku (LMC). Jedna značajka ove fotografije je da kuglasti skup promjera otprilike 120 svjetlosnih godina gotovo u potpunosti ispunjava cijeli kadar. Za usporedbu, druge fotografije Hubblea prikazuju cijele galaksije—koje mogu biti široke desetke ili stotine milijuna svjetlosnih godina—i koje također više-manje ispunjavaju cijeli kadar.

Česta zabluda je da Hubble i drugi veliki teleskopi promatraju nebeska tijela različitih veličina zumiranjem na njih, kao što bi se to radilo s posebnom kamerom ovdje na Zemlji. Dok mali teleskopi možda imaju mogućnost zumiranja unutar određenih granica, veliki teleskopi to ne mogu. Svaki instrument teleskopa ima fiksno ‘vidno polje’ (veličinu regije neba koju može promatrati u jednom promatranju). Na primjer, kanal ultraljubičaste/vidljive svjetlosti Hubbleove kamere širokog polja 3 (WFC3), kanal i instrument koji su prikupili podatke korištene u ovoj fotografiji, ima vidno polje otprilike jedan-dvanaesti promjera Mjeseca kako se vidi sa Zemlje. Kada WFC3 vrši promatranje, njegovo vidno polje je veličina regije neba koju može promatrati.

Kuglasti skup NGC 1651

Razlog zbog kojeg Hubble može promatrati objekte različitih veličina leži u dvije bitne činjenice. Prvo, percepcija veličine objekta s Zemlje ovisi o njegovoj udaljenosti; tako galaksije koje su daleko mogu zauzimati isto toliko prostora na nebu kao i kuglasti skupovi poput NGC 1651 koji su nam bliže. U ovoj konkretnoj fotki, na lijevoj strani skupa krije se daleka spiralna galaksija. Iako je značajno veća od skupa zvijezda, izgleda dovoljno maleno da se stapa s prednjim zvijezdama. Drugi razlog je sposobnost obrade fotografija; obradom se mogu spojiti brojne snimke različitih dijelova neba u jedinstveni mozaik, čime se omogućava stvaranje fotografija objekata prevelikih za Hubbleovo vidno polje.