Planovi o trajnoj ljudskoj prisutnosti na Mjesecu sve se češće predstavljaju kao sljedeći veliki korak čovječanstva. No iza ambicioznih najava o stalnoj bazi i budućem lunarnom gradu stoji neugodna činjenica: mnogi ključni problemi još nisu riješeni, a neke od najvažnijih opasnosti ni danas nisu do kraja shvaćene.
NASA-in administrator Jared Isaacman u utorak, 24. ožujka, predstavio je novu viziju prema kojoj bi izgradnja trajne ljudske postaje na Mjesecu mogla početi već 2027. Samo mjesec dana ranije i Elon Musk odmaknuo se od Marsa kao prvog velikog cilja te umjesto toga iznio plan o “samorastućem lunarnom gradu” koji bi trebao nastati u idućih deset godina. Na prvi pogled riječ je o povijesnom zaokretu, no znanstvenici upozoravaju da se trajni boravak na Mjesecu ne može osigurati samo političkom voljom, novcem i raketama
Oštar prah i nevidljivo zračenje
Kako prenosi Live Science, površina Mjeseca mnogo je negostoljubivija nego što sugeriraju futuristički prikazi budućih baza. Jedan od najvećih problema upravo je mjesečev regolit, usitnjeni površinski materijal koji se bitno razlikuje od prašine kakvu poznajemo na Zemlji. Budući da na Mjesecu nema vjetra ni tekuće vode, njegove se čestice s vremenom ne troše i ne zaobljuju, nego ostaju oštre poput sitnih krhotina.
Caitlin Ahrens, istraživačica sa Sveučilišta Maryland i NASA-ina Goddardova centra za svemirske letove, koja proučava lunarni okoliš, upozorava da je riječ o iznimno sitnim i vrlo oštrim česticama. Uz to, taj se prah lako elektrizira. Već i samo hodanje po površini podiže oblake čestica, dok vozila za sobom mogu ostavljati prave repove lebdeće, električki nabijene prašine koja se lijepi za sve na što naiđe.
Takav prah mogao bi začepiti ventilacijske sustave budućih stambenih prostora, oštetiti svemirska odijela i prekriti solarne panele, što bi moglo dovesti do njihova pregrijavanja i kvara. Slični problemi s prašinom već su bili kobni za nekoliko rovera na Marsu, a na Mjesecu bi posljedice za ljudsku posadu mogle biti još ozbiljnije.
Ništa manja prijetnja nije ni zračenje. Bez guste atmosfere i magnetskog polja kakvo štiti Zemlju, stanovnici Mjeseca bili bi stalno izloženi kozmičkom zračenju. Emmanuel Urquieta, istraživač svemirske medicine sa Sveučilišta Central Florida, upozorava da je takvo zračenje praktički posvuda u svemiru i da ga je iznimno teško zaustaviti.
Stvarni zdravstveni učinci takve izloženosti mogli bi postati jasni tek godinama, možda i desetljećima nakon prvih duljih boravaka na Mjesecu. Upravo zato Urquieta kaže da će svaki čovjek koji ode u svemir na neki način biti pokusni subjekt. Oni koji bi prvi živjeli na Mjesecu ne bi ondje samo otvarali novu eru istraživanja, nego bi vlastitim organizmom testirali granice života u uvjetima za koje još nemamo pouzdane odgovore.
Baza bez odgovora na ključna pitanja
Da bi se ljude zaštitilo od prašine i zračenja, bit će potrebna ozbiljna infrastruktura. Među mogućim rješenjima spominju se metalne ili staklene kupole, podzemna staništa te objekti izgrađeni od mjesečeva tla uz pomoć 3D ispisa. No Ahrens smatra da je prerano govoriti o stvarnoj gradnji. Ako bi, primjerice, NASA odlučila da su podzemna staništa najsigurnije rješenje protiv zračenja, ostaje osnovno pitanje na koje znanost još nema odgovor: kako uopće kopati na Mjesecu.
Ni zaštićeni životni prostori ne bi uklonili druge opasnosti. Mjesečeva gravitacija iznosi tek jednu šestinu Zemljine, a iskustva iz svemirskih letova već su pokazala koliko ljudsko tijelo pati bez gravitacije na koju je evolucijski prilagođeno. Kosti i mišići slabe ako nema dovoljno opterećenja, zbog čega astronauti moraju intenzivno vježbati. Problem je u tome što tešku opremu, poput velikih traka za trčanje kakve se koriste u orbiti, nije praktično jednostavno prebaciti na Mjesec.
Slabija gravitacija mogla bi poremetiti i raspodjelu tjelesnih tekućina. Na Zemlji se zbog gravitacije velik dio krvi zadržava u nogama, no na Mjesecu bi se više tekućine premještalo prema gornjem dijelu tijela. To može potaknuti gubitak krvi dok se organizam pokušava prilagoditi, ali i izazvati oticanje stražnjeg dijela oka te trombozu jugularne vene, opasno stanje povezano s krvnim ugrušcima u vratu. Znanstvenici zasad ne znaju bi li djelomična mjesečeva gravitacija ublažila takve probleme ili bi oni ostali ozbiljna prijetnja. To će, kaže Urquieta, postati jasno tek kada ljudi ondje doista provedu više vremena.
U konačnici, velik dio rasprave svodi se na isti problem: nedostaje podataka. Znanstvenici se nadaju da će ih prikupiti kroz NASA-in program Artemis, koji bi trebao vratiti ljude na mjesečevu površinu najranije 2028. godine. No Ahrens pritom zamišlja puno sporiji razvoj od onoga o kojem govore Isaacman i Musk. Dovoljno je podsjetiti da čovječanstvo još nije ni donijelo fizički uzorak mjesečeva leda, iako se upravo na njega oslanja velik dio planova o budućem naseljavanju.
Ovisno o dubini i sastavu, taj bi led mogao osigurati vodu, raketno gorivo i rijetke metale. Ali bez stvarnih uzoraka nitko ne može pouzdano procijeniti koliko je doista upotrebljiv ni ima li ozbiljnu gospodarsku vrijednost. Kako kaže Ahrens, znanstvenici zasad uglavnom znaju da je ondje hladno i otprilike znaju gdje se led nalazi.
Na to upozorava i Giuseppe Reibaldi, predsjednik udruge Moon Village Association, koja se bavi međunarodnom suradnjom u lunarnim aktivnostima. Po njegovu mišljenju, s Mjesecom i njegovim resursima treba biti vrlo oprezan i ne prodavati viziju nečega što još zapravo nemamo. Upravo bi ono što se otkrije u mjesečevu ledu moglo odlučiti hoće li buduća naselja nalikovati gradovima koji su nicali u vrijeme zlatne groznice u Kaliforniji ili će Mjesec ipak ostati više nalik Antarktici, gdje mali broj znanstvenika dolazi i odlazi isključivo radi istraživanja.
To ne znači da je ideja trajnog ljudskog boravka na Mjesecu osuđena na propast. No znači da između velikih najava i stvarne lunarne baze zjapi prostor ispunjen tehničkim, medicinskim i znanstvenim nepoznanicama. Upravo zato sljedeće desetljeće neće odlučiti samo brzina razvoja raketa, nego i to koliko brzo čovječanstvo može doći do odgovora bez kojih se na Mjesecu ne može živjeti, a kamoli ostati.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
