Više od pola stoljeća nakon posljednjeg Apolla, povratak ljudi prema Mjesecu ponovno je postao stvarnost. Misija Artemis II krenula je u noći na 2. travnja, s time da se lansirni prozor otvorio u 00.24 po hrvatskom vremenu, a samo polijetanje uslijedilo je u 00.35. Četvero astronauta poslano je na desetodnevno putovanje oko Mjeseca i natrag, prvi put tako daleko od Zemlje još od 1972. Posada neće sletjeti na Mjesec, ali upravo je to smisao ove misije: potvrditi da se ljudi mogu sigurno vratiti u duboki svemir i time otvoriti put stvarnom povratku na njegovu površinu.
Što ovaj let doista pokreće
Matt Pryal, docent na Odsjeku za astronomiju Sveučilišta Virginije, važnost Artemis II sažeo je u pet razloga, a prvi je možda i najjednostavniji: ljudi istražuju zato što su znatiželjni. Put prema Mjesecu, koliko god bio skup i zahtjevan, nije tek demonstracija tehnologije, nego nastavak iste one ljudske potrebe za pitanjima iz koje su, podsjeća Pryal, s vremenom proizašli poljoprivreda, internet, liječenje raka, klimatizacija, traperice i mnoge druge stvari koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Ljudi koji su nekoć tragali za odgovorima na pitanja koja su tada mogla izgledati sporedno nisu mogli znati koliko će to promijeniti svijet. Upravo zato, smatra on, vrijedi ulagati u ambiciozne pothvate, osobito u one koji mogu nadahnuti novu generaciju da postavlja dublja pitanja. Apollo je to jednom već učinio, a Artemis bi, po toj logici, mogao potaknuti nastanak novog znanja koje dugoročno poboljšava ljudski život.
Drugi razlog tiče se same povijesne praznine koju ova misija prekida. Od 1968. do 1972. samo su 24 čovjeka otišla u duboki svemir, svi u programu Apollo, na višednevnim letovima prema Mjesecu koje su omogućile najveće rakete ikad izgrađene. Od te 24 osobe danas ih je živo još samo pet, i svi su u devedesetima. Dvanaestorica su hodala po Mjesecu, a svih 24 ostaju jedini ljudi koji su vlastitim očima vidjeli njegovu dalju stranu. Artemis II sada šalje novu četvorku na desetodnevni let tijekom kojeg bi upravo oni trebali postati sljedeći ljudi koji će taj prizor vidjeti uživo, a ne samo na fotografijama. Pryal pritom naglašava i nešto što se često prešućuje: glavni razlog zbog kojeg se ljudi nakon 1972. nisu vratili prema Mjesecu nije prije svega bio inženjerski problem, nego izostanak političke volje, a s njom i novca.
Treći razlog leži u činjenici da svaki let izvan zaštite Zemljine atmosfere i magnetskog polja otvara nova pitanja na koja se ne može odgovoriti samo iz laboratorija. Jedan od glavnih ciljeva programa Artemis jest otkriti kako uspostaviti sigurniju i postojaniju ljudsku prisutnost u dubokom svemiru. Put prema Mjesecu zato nije važan samo kao simbol, nego i kao test stvarnih opasnosti, među kojima je i veća izloženost zračenju koje može izazvati rak. Pryal upozorava da su žene na dio tih rizika osjetljivije, zbog čega je Artemis I služio i za ispitivanje zaštite potrebne za sigurnije letove astronautkinja i astronauta. U tom kontekstu Christina Koch, članica posade Artemis II, postaje prva žena koja putuje u duboki svemir, i to na misiji koja izravno koristi znanje prikupljeno u prethodnom letu. Svi budući Artemis letovi trebali bi nastaviti skupljati podatke koji će takva putovanja učiniti sigurnijima i pouzdanijima.
Zašto put ne završava na Mjesecu
Četvrti razlog zbog kojeg je Artemis II važan nadilazi samu NASA-u. Iako je riječ ponajprije o američkoj misiji, program Artemis istodobno pokazuje koliko je međunarodna suradnja postala važna za svemirska istraživanja. Jeremy Hansen iz Kanadske svemirske agencije prvi je astronaut koji nije Amerikanac, a koji će otići dalje od niske Zemljine orbite. U programu sudjeluju i Europska svemirska agencija, Japanska agencija za istraživanje svemira te svemirski centar Mohammed Bin Rashid iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, a astronauti tih agencija trebali bi u budućim Artemis misijama letjeti zajedno s NASA-inim posadama. Pryal pritom podsjeća na temeljnu znanstvenu logiku: najviše znanja dobiva se onda kada se podaci otvoreno dijele, a Artemis je u tom smislu vrlo jasan primjer kako suradnja izgleda u praksi.
Peti razlog možda je i najtrezveniji. Odlazak prema Mjesecu i dalje je iznimno težak pothvat, a otići još dalje teže je još više. Već i samo sigurno lansirati bilo koju raketu u svemir izuzetno je zahtjevno. Učiniti to s četvero ljudi na njezinu vrhu pripada samom vrhu tehnološke i operativne složenosti. Upravo zato Artemis nije zamišljen kao jednokratni spektakl, nego kao program koji bi trebao uspostaviti stalniju ljudsku prisutnost na Mjesecu ili u njegovoj blizini, kako bi se čovječanstvo pripremilo za još zahtjevnije misije, uključujući i put prema Marsu. Mars je i dalje dalek cilj, ali Pryalova je poanta jasna: ti današnji, naizgled mali koraci preduvjet su za veće skokove koji dolaze.
U konačnici, Artemis II nije važan zato što se vraća romantika svemirskog doba, nego zato što u jednoj misiji sažima pet razloga koji zajedno imaju stvarnu težinu. Ona počiva na ljudskoj znatiželji, prekida prazninu dugu od 1972., donosi novo znanje o sigurnosti letova u duboki svemir, potvrđuje da se velike misije više ne mogu graditi bez međunarodne suradnje i podsjeća da je put prema Mjesecu tek priprema za još teže ciljeve. Uspije li misija kako je planirano, njezina prava važnost neće biti samo u tome što je posada obišla Mjesec, nego u tome što je ponovno pokazala da čovjek još uvijek zna, želi i može raditi ono što je najteže.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
