Samo nekoliko tjedana nakon što je NASA objavila moguće biopotpise u formaciji Bright Angel na području Cheyava Falls, rover Perseverance naišao je na još jedno intrigantno otkriće. Tijekom analize temeljnih stijena u području Vernodden, uz unutarnji rub kratera Jezero, rover je uočio stijenu koja očito ne pripada lokalnoj geološkoj priči. Riječ je o objektu koji svojim oblikom, sastavom i položajem odudara od svega u njegovoj blizini.
Stijena široka približno 80 centimetara, nazvana Phippsaksla, snimljena je 2. rujna 2025. godine, na Sol 1612 misije, korištenjem lijeve Mastcam-Z kamere.
Iako Mars povremeno iznenadi neobičnim formacijama, od stijena koje podsjećaju na koralje do oblika koji potiču maštu raznih teoretičara, ovaj se primjerak odmah izdvojio kao znanstveno zanimljiv. NASA-ina preliminarna analiza upućuje na mogućnost da stijena nije nastala na Marsu.
Candice Bedford, znanstvenica sa Sveučilišta Purdue, pojasnila je u NASA-inom izvještaju da je Phippsaksla privukla pažnju zbog svojeg izdignutog, glatko oblikovanog izgleda, drukčijeg od plosnatih, fragmentiranih stijena koje tvore okolni teren. Upravo je taj kontrast bio razlog zašto ju je tim odlučio detaljnije proučiti.
SuperCam otkriva željezo i nikal, tipične za jezgre asteroida
Prošli tjedan Perseverance je usmjerio instrument SuperCam prema Phippsaksli, što je otkrilo iznimno visoke udjele željeza i nikla. Ta se kombinacija elemenata, objašnjava Bedford, najčešće povezuje s meteoritima bogatim željezom i niklom, koji nastaju u jezgrama velikih asteroida. Takav sastav snažno upućuje da se stijena formirala negdje drugdje u Sunčevu sustavu, a na Mars je stigla kao tijelo koje je preživjelo ulazak kroz njegovu tanku atmosferu.
Ako se potvrdi da je riječ o meteoritu, Phippsaksla bi bila prvi primjerak koji je Perseverance pronašao od početka misije. To je pomalo neočekivano, jer su prethodni roveri nailazili na slične objekte. Opportunity, Spirit i Curiosity kroz godine su dokumentirali više meteorita razasutih po površini Crvenog planeta.
Bedford je naglasila da se u krateru Jezero već neko vrijeme očekivao barem jedan takav nalaz. Krater je po starosti i geološkoj dinamici usporediv s kraterom Gale, a broj manjih udarnih kratera u Jezeru ukazuje da su meteoriti tijekom vremena padali na njegovo dno, deltu i rub.
Mars prima stotine udara godišnje, ali malo ih izravno vidimo
Mars je idealno mjesto za meteoritne nalaze. Atmosfera mu je tek oko jedan posto gustoće Zemljine, što omogućuje većem broju meteoroida da prođu kroz nju bez potpunog raspada. Planet se nalazi tik uz glavni asteroidni pojas, što znači da prostor oko njega obiluje stijenskim tijelima. Procjene temeljene na podacima seizmometra NASA-ine sonde InSight pokazuju da Mars svake godine pogodi između 280 i 360 meteoroida dovoljno velikih da naprave krater širi od osam metara.
S obzirom na to, logično je očekivati mnogo više opaženih meteorita. NASA je u zasebnom izvještaju naglasila da se znanstvenici godinama pitaju zašto dosadašnji roveri i orbiteri nisu zabilježili veći broj svježih udara. Na Marsu postoje svi preduvjeti da površinu neprestano preoblikuju manja i srednja tijela iz Sunčeva sustava, no vizualnih potvrda još uvijek je manje nego što modeli predviđaju.
U slučaju Phippsaksle, sve trenutačne naznake upućuju na to da je rover možda napokon pronašao svoj prvi meteorit. Konačna potvrda zahtijevat će detaljniju analizu sastava i strukture, no prvi rezultati jasno pokazuju da ova neobična stijena ima priču koja vjerojatno seže mnogo dalje od rubova kratera Jezero, možda čak i do davnih kolizija u prostranstvu Sunčeva sustava.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
