Na dalekoj strani Mjeseca stijene skrivaju magnetsku tajnu

Neke stijene na Mjesecu imaju snažna magnetska svojstva koja ne bi trebala postojati. Mjesec danas nema magnetsko polje, ali podaci sa satelita i uzorci s Apollo misija otkrivaju ostatke magnetizma — i to najviše na njegovoj dalekoj strani. Kako je taj trag ostao sačuvan? Znanstvenici s MIT-a možda napokon imaju odgovor.

Prema novom istraživanju objavljenom u časopisu Science Advances, magnetizam na Mjesecu mogao je nastati kao posljedica snažnog udara koji je stvorio oblak plazme. Taj udar, vjeruju znanstvenici, dogodio se na bliskoj strani Mjeseca i pokrenuo niz događaja koji su na suprotnoj strani — gdje su otkrivene neobično magnetizirane stijene — nakratko pojačali magnetsko polje. U tom kratkom razdoblju stijene su “zabilježile” promjenu i zadržale trag magnetizma koji danas zbunjuje istraživače.

Kako bi udar i plazma mogli objasniti magnetizam na Mjesecu

Istraživački tim pretpostavlja da je Mjesec u dalekoj prošlosti imao vlastiti izvor slabog magnetskog polja, stvoren unutarnjim dinamo mehanizmom — slično kao Zemlja, ali znatno slabije. Tada bi snažan udar, poput onoga koji je stvorio bazen Imbrium, mogao proizvesti plazmu — oblak vrućih, nabijenih čestica — koja bi se raspršila oko Mjeseca.

Dio te plazme bi, prema simulacijama, putovao oko površine i koncentrirao se na suprotnoj strani, gdje bi komprimirao i privremeno pojačao magnetsko polje. Iako bi sve trajalo samo četrdesetak minuta, to bi bilo dovoljno dugo da stijene u toj regiji zabilježe promjenu.

Znanstvenici vjeruju da je udar također proizveo seizmičke valove koji su se proširili kroz unutrašnjost Mjeseca. Kad su stigli na suprotnu stranu, izazvali su kratkotrajno pomicanje elektrona unutar stijena. U tom trenutku, dok je magnetsko polje bilo pojačano, elektroni su se uskladili s njim i ostavili trajan zapis u stijenama.

“Zamislite da bacite špil karata u zrak, i svaka karta ima malu magnetsku iglu”, rekao je Benjamin Weiss s MIT-a. “Kada karte padnu, sve su usmjerene prema polju koje ih je okruživalo u tom trenutku. Tako i stijene ‘pamte’ ono što se dogodilo.”

Nova teorija spaja dvije dosadašnje ideje

Godinama su znanstvenici raspravljali je li magnetizam na Mjesecu rezultat drevnog dinama ili posljedica udara. Novo istraživanje sugerira da je odgovor u kombinaciji tih dvaju procesa. Slabo magnetsko polje koje je postojalo u unutrašnjosti Mjeseca moglo je biti kratkotrajno pojačano zbog vanjskog utjecaja — a stijene su bile na pravom mjestu u pravom trenutku.

Prijašnje simulacije pokušale su objasniti magnetizam pomoću Sunčeva magnetskog polja, ali ono nije bilo dovoljno jako da ostavi trajan trag. Nova studija koristi drukčiji pristup: umjesto vanjskog polja, polazi od pretpostavke da je Mjesec imao svoje. Zahvaljujući superračunalnim simulacijama provedenima na MIT SuperCloud platformi, tim je mogao pratiti kako bi se plazma ponašala u takvom okruženju.

Jedini način da se ova teorija potvrdi jest analiza stijena s daleke strane Mjeseca, u blizini južnog pola — upravo ondje gdje NASA-ina misija Artemis planira buduće ekspedicije. Ako stijene pokažu znakove udarnog šoka i pojačanog magnetizma, to bi bila snažna potvrda da kombinacija dinama i udara može objasniti zagonetni magnetizam na Mjesecu.