Tajanstvena magnetska anomalija u Južnom Atlantiku, područje u svemiru koje je često znaju nazivati “Bermudskim trokutom svemira”, izaziva zabrinutost među znanstvenicima jer nastavlja rasti i zagonetkati istraživače. Što uzrokuje ovaj čudan fenomen i može li biti znak nečeg opasnijeg što vreba u dubinama svemira? Dok se anomalija širi, znanstvenici se trude razriješiti tajne ovog enigmatičnog područja i odrediti njezin potencijalni utjecaj na Zemlju i dalje.
Misteriozna magnetska anomalija
Zbunjujuća “rupa” u svemiru ometa satelite i zbunjuje geofizičare. Ova magnetska anomalija, otkrivena u Južnom Atlantiku 1958. godine, evoluira – i čak se može dijeliti na dva dijela. Najnovija opažanja NASA-e i ESA-e otkrivaju da anomalija ima stvarne posljedice za aktivnosti niske Zemljine orbite.
Van Allenov pojas: Zemljina zaštitna pregrada od zračenja
Magnetski Van Allenov pojas služi kao zaštitna pregrada od solarne i kozmičke radijacije. Odbijajući i zadržavajući energetsko nabijene čestice, preusmjerava ih prema polovima, što dovodi do živopisnih aurora tijekom razdoblja povećane sunčeve aktivnosti. Međutim, rastući slabiji dio Zemljina magnetskog polja – Južnoatlantska anomalija (SAA) – izlaže satelite i Međunarodnu svemirsku postaju (ISS) povećanim rizicima od zračenja.
Južnoatlantska anomalija: neobični radiološki prolaz
Unatoč svojoj lokaciji iznad Južnog Atlantika, SAA omogućuje česticama da prodru bliže Zemlji bez vidljivih učinaka na tlu. Ova magnetska anomalija ne samo da se produbljuje, nego se i pomiče prema zapadu. Područje koje utječe poraslo je za oko 5%, što dovodi do povećanog rizika od radijacijskih oštećenja satelita.
Opasnosti od energetsko nabijenih čestica
Energetske čestice predstavljaju značajnu prijetnju satelitima i njihovim operacijama. Mogu izazvati kratke spojeve u računalima, oštetiti pohranjene podatke i ometati funkcije senzora. Stoga agencije za svemir i komercijalni operatori satelita žele razumjeti ponašanje SAA-e i pronaći rješenja za ove izazove
Rastuća magnetska slabost
Nedavni podaci otkrivaju da se SAA razvija u dvije strane s povećanjem magnetske slabosti, pri čemu se jedna proteže prema zapadu preko Argentine i Brazila. Razotkrivanje razloga ovog fenomena može pomoći geofizičarima da ponude “vremenske prognoze” magnetskog polja za buduće satelitske operatore i astronaute, omogućujući im izbjegavanje radioaktivnih zamki povezanih s anomalijom.
Podrijetlo Južnoatlantske anomalije
Geofizičari pretpostavljaju da Južnoatlantska anomalija potječe iz nagiba Zemljine magnetske osi i protoka tekućih metala u vanjskoj jezgri planeta. Interakcija između tekuće jezgre i čvrstog sloja iznad nje nije dosljedna, uzrokujući promjene nagiba i pomicanje magnetskih polova tijekom milenija.
Nova saznanja s University of Leedsa
Studija koju su proveli dr. Jonathan Mound i profesor Christopher Davies na Sveučilištu u Leedsu sugerira da karakteristike metala koji se hlade na granici jezgre i plašta mogu biti odgovorne za magnetsku slabost SAA-e. Istraživanje otkriva da se hlađenje ne odvija jednoliko, s “vrućim zonama” ispod Afrike i Pacifika koje potencijalno oslabljuju magnetsko polje.
Navigiranje opasne zone: zaštita satelita i astronauta
Kao posljedica ove oslabljene magnetske polja, sateliti često moraju isključiti neosjetljivu osjetljivu opremu kada prolaze kroz SAA kako bi se zaštitili od smetnji i interferencija uzrokovanih energetsko nabijenim česticama. Slično tome, astronauti na Međunarodnoj svemirskoj postaji izbjegavaju provođenje izlazaka u svemir kada su u tom području.
Dugotrajni fenomen: budućnost SAA-e
Prema istraživačima, ne očekuje se da će se SAA uskoro nestati. Dr. Mound objašnjava da se procesi u Zemljinom plaštu odvijaju vrlo sporo, a anomalije temperature u donjem dijelu plašta vjerojatno su ostale nepromijenjene desetljećima. Kao rezultat, magnetska svojstva koja generiraju trebala bi biti slična tijekom takvih dugih razdoblja.
Fluktuacije raspoloženja: držanje operatora u svemiru budnima
Unatoč dugotrajnoj prirodi SAA-e, njezine se promjenjive karakteristike i dalje će pružati izazove za operatore u svemiru. Dr. Mound napominje da je vanjska jezgra visoko dinamična fluidna regija, a protok topline i magnetska svojstva koja ona uzrokuje mogu fluktuirati tijekom kraćih vremenskih razdoblja, od stotina do tisuća godina. Ovaj se fenomen koji se neprestano razvija zahtijeva stalno praćenje i prilagodbu od strane operatora satelita i astronauta.
Kao što se SAA nastavlja razvijati, znanstvenici su uvjereni da će nastaviti proučavati ovo enigmatično područje kako bi bolje razumjeli njegove učinke i rizike. Ova istraživanja mogu pomoći u razvoju novih tehnologija i pristupa koji će omogućiti sigurnije i pouzdanije operacije u svemiru.
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram –t.me/kozmoshr
