Već više od šest desetljeća čovječanstvo upire svoje najmoćnije instrumente prema zvijezdama, nadajući se barem jednom umjetnom signalu koji bi potvrdio da nismo sami. Od prvog SETI eksperimenta 1960. godine, astronomi su skenirali Mliječnu stazu tražeći radio-valove, optičke bljeskove i infracrvene toplinske potpise naprednih civilizacija. Rezultat je, barem službeno, potpuna tišina. No, nova studija sa švicarskog instituta EPFL postavlja provokativno pitanje: što ako su signali već stigli do Zemlje, ali smo ih jednostavno propustili? I ako je to točno, što realno možemo očekivati da ćemo detektirati danas?
Znanstvenici tu tišinu često opravdavaju tvrdnjom da smo pretražili tek zanemariv djelić kozmičkog prostranstva. No, teoretski fizičar Claudio Grimaldi iz Laboratorija za statističku biofiziku odlučio je testirati tu pretpostavku koristeći matematiku. Njegovo istraživanje, objavljeno u časopisu The Astronomical Journal, izaziva uobičajeni optimizam i sugerira da bi put do prvog kontakta mogao biti znatno duži i teži nego što smo mislili.
Što su zapravo tehnopotpisi i zašto ih je teško uloviti?
U potrazi za izvanzemaljskom inteligencijom, ključni pojam je tehnopotpis. To je bilo koji mjerljivi signal ili fizički trag koji ukazuje na postojanje napredne tehnologije izvan Zemlje. To mogu biti namjerni radioprijenosi, laserski bljeskovi ili čak višak topline koji emitiraju gigantski inženjerski projekti, poput hipotetskih Dysonovih sfera.
Međutim, da bismo detektirali tehnopotpis, moraju se poklopiti dva stroga uvjeta. Prvo, signal mora fizički dosegnuti Zemlju. Drugo, naši instrumenti moraju biti dovoljno osjetljivi, usmjereni u pravom smjeru u pravom trenutku i sposobni razlikovati taj signal od prirodne pozadinske buke svemira. Upravo tu leži problem: signal može proći kroz naš dio svemira, ali ako je preslab, prekratak ili poslan na valnoj duljini koju ne pratimo, on za nas ostaje nevidljiv. Često se sugerira da se upravo to događalo proteklih 60 godina, što bi značilo da signali i dalje prolaze pored nas, samo čekajući da naša tehnologija dovoljno napreduje.
Statistički hladan tuš za optimiste
Grimaldi je odlučio provjeriti tu teoriju koristeći Bayesov statistički pristup – metodu koja neprestano ažurira procjene kako pristižu nove informacije. Modelirao je tehnopotpise kao emisije koje se šire brzinom svjetlosti i mogu trajati od svega nekoliko dana pa sve do tisuća godina. Pitanje je bilo jasno: koliko je izvanzemaljskih signala moralo proći kroz Zemlju od 1960. godine da bismo danas imali visoku šansu za uspješnu detekciju?
Njegovi nalazi bacaju novo svjetlo na problem. Ako želimo visoku vjerojatnost da ćemo danas otkriti tehnopotpise u krugu od nekoliko stotina ili tisuća svjetlosnih godina, broj signala koji su nas u prošlosti morali “promašiti” postaje apsurdno velik. U mnogim scenarijima, taj broj premašuje ukupan broj potencijalno nastanjivih planeta u tom dijelu galaksije. To takve optimistične scenarije ne čini nemogućima, ali ih čini krajnje nevjerojatnima. Naime, bilo bi potrebno da gotovo svaki planet u našem susjedstvu neprestano odašilje signale koje mi uporno promašujemo, što se ne poklapa s onim što vidimo na nebu.
Strpljenje kao jedina strategija
Situacija se mijenja tek kada potragu proširimo znatno dalje u dubinu svemira. Ako su tehnopotpisi dugovječni i rašireni po cijeloj Mliječnoj stazi, njihova detekcija postaje statistički vjerojatnija tek na udaljenostima od nekoliko tisuća svjetlosnih godina ili više. Čak i tada, Grimaldijev model predviđa da bismo u bilo kojem trenutku u cijeloj galaksiji mogli očekivati najviše nekoliko signala koje je uopće moguće uhvatiti našom trenutnom tehnologijom.
Ovo istraživanje iz temelja mijenja narativ o SETI potrazi. Činjenica da signali možda nisu primijećeni u prošlosti ne znači da je otkriće “iza ugla”. Ako izvanzemaljske civilizacije doista postoje, one su po svemu sudeći rijetke, vrlo udaljene ili njihovi signali traju iznimno dugo. Potraga za njima stoga nije igra čekanja na očigledan signal koji će nam pasti u krilo, već zahtjevan, dugoročan napor. Grimaldi zaključuje da ovo samo dodatno osnažuje potrebu za dubokim i širokim istraživanjima koja skeniraju goleme dijelove Mliječne staze, umjesto da se fokusiramo samo na naše neposredno kozmičko susjedstvo. Poruka iz svemira možda putuje prema nama, ali put do nje bit će mnogo duži nego što smo se usudili prognozirati
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
