Putovanje kroz vrijeme dugo je intrigiralo znanstvenike, filozofe i zaljubljenike u znanstvenu fantastiku, no novo istraživanje sugerira da bi moglo biti bliže stvarnosti nego što smo mislili. Germain Tobar i Fabio Costa, znanstvenici sa Sveučilišta u Queenslandu, u radu objavljenom u časopisu Classical and Quantum Gravity tvrde kako su matematički dokazali izvedivost putovanja kroz vrijeme unutar specifičnih parametara.
Jedan od najvećih izazova u teoriji putovanja kroz vrijeme je rješavanje paradoksa pozantog kao “Djedov paradoks ili paradoks djeda”, koji se javlja kada putovanje u prošlost uzrokuje događaje koji mijenjaju budućnost na način koji onemogućuje originalno putovanje. Na primjer, ako biste spriječili postojanje vlastitog djeda, vi sami ne biste postojali, čime bi bilo nemoguće vratiti se u prošlost.
Tobar i Costa nude matematički okvir koji zaobilazi te paradokse. Njihova teorija temelji se na konceptu zatvorenih vremenskih krivulja (eng. Closed Time-like Curves, CTC), ideji koju je prvi razvio Albert Einstein. Te krivulje u prostorno-vremenskom kontinuumu omogućuju teorijsko putovanje kroz vrijeme vraćanjem na početnu točku.
Kako njihov model funkcionira?
Matematika iza njihove teorije je složena, ali osnovna ideja je jednostavna: dok god dva ključna događaja unutar vremenske linije ostaju uzročno povezana, ostatak vremenske linije može se prilagoditi tako da izbjegne kontradikcije.
Costa to objašnjava primjerom:
“Zamislite da se vratite u prošlost kako biste spriječili prvu osobu da se zarazi virusom COVID-19. Čak i ako uspijete zaustaviti tu osobu, dogodit će se nešto drugo kako bi pandemija ipak započela. Možda biste vi postali novi nulti pacijent ili bi se zarazio netko drugi. Ključni događaji uvijek će se prilagoditi kako bi izbjegli paradoks.”
Prema ovom modelu, pokušaji stvaranja paradoksa rezultirali bi samo prilagodbom događaja u vremenskoj liniji, čime bi se očuvala dosljednost uzročnosti. To znači da, bez obzira na intervenciju, povijest ostaje stabilna.
Širi značaj istraživanja
Ova teorija ima značajne implikacije za naše razumijevanje vremena i uzročnosti. Prema Tobaru i Costi, vremenska linija nije kruta i nepovratna, već fleksibilna i prilagodljiva. Njihov model podržava ideju da svemir “samo-korigira” potencijalne nedosljednosti kako bi očuvao kontinuitet.
Tobar ističe: “Bez obzira na to što pokušate promijeniti, ključni događaji će se prilagoditi vašim djelovanjima kako bi očuvali uzročnu dosljednost. Ne možete stvoriti paradoks, čak i ako to pokušate.”
Ova spoznaja povezana je s rezultatima iz kvantne fizike, gdje nasumičnost i vjerojatnost igraju ključne uloge u određivanju ishoda. Sličan koncept može se pronaći u poznatim pričama koje upozoravaju na neočekivane posljedice naizgled dobrih namjera. U kontekstu putovanja kroz vrijeme, ovaj model sugerira da svemir ima ugrađen mehanizam prilagodbe koji sprječava velike poremećaje ili paradokse uzročnosti.
Što slijedi?
Iako ovo istraživanje ne znači da ćemo uskoro imati vremenske strojeve, ono uklanja veliku teorijsku prepreku. Teoretski, buduće tehnologije mogle bi omogućiti sigurno eksperimentiranje s putovanjem kroz vrijeme bez straha od katastrofalnih posljedica—barem ne odmah.
Rad Tobara i Coste predstavlja korak naprijed u razumijevanju prirode vremena, uzročnosti i slobodne volje. Njihovo istraživanje dokazuje da su paradoksi rješivi unutar matematičkog okvira, što otvara vrata daljnjoj raspravi o mogućnostima putovanja kroz vrijeme.
