Naša sposobnost razumijevanja prostora često nas vodi do pogrešnog zaključka da svemir mora imati središte. Ta zabluda proizlazi iz naše prirodne sklonosti da zamišljamo svijet na način koji zahtijeva postojanje središta. Ako ste ikada imali nesreću biti u vezi s narcisoidnom osobom ili raditi za nekoga tko se tako ponaša, vjerojatno ste čuli izraz: “Misli da je središte svemira.” No, koliko god zvučalo nevjerojatno, u fizičkom smislu svatko od nas zaista jest središte svemira. U jednom smislu, svemir nema središte, ali ako promatramo iz perspektive promatrača, svako mjesto može biti središte.
Kako smo zamišljali naše mjesto u svemiru
Ljudi su kroz povijest često vjerovali da su središte svega. Naše razumijevanje svijeta oko nas dugo je bilo ograničeno, pa su mnogi smatrali da žive na ravnoj Zemlji u središtu svemira, dok se Sunce, planeti i zvijezde okreću oko nas. Rani znanstvenici dokazali su da Zemlja nije ravna, čak i prije nego što smo imali tehnologiju koja bi mogla manipulirati slikama udaljenih objekata. Međutim, ideja da svemir mora imati središte – i da je to središte Zemlja – ostala je ukorijenjena tisućama godina. Takozvana ‘Kopernikanska revolucija ili kopernikanski obrat’ konačno je uklonila Zemlju iz središta svemira, no tada smo pretpostavili da je Sunce središte. Tek kada su astronomi otkrili da je Mliječna staza samo jedna od mnogih galaksija, postalo je jasno da naše mjesto u svemiru nije ni po čemu posebno.
Gdje je zapravo središte?
Unatoč svemu, ideja da svemir ima središte i dalje je bila prisutna. To je izazvalo mnoga filozofska i teološka pitanja – ako je Zemlja samo mala točka u golemom svemiru, teško je zamisliti da bi tvorac svemira bio toliko zaokupljen našim postojanjem. Edwin Hubble, poznat po otkriću da je Mliječna staza obična galaksija, primijetio je da se galaksije udaljavaju od nas proporcionalno svojoj udaljenosti. To je moglo sugerirati da smo u središtu svemira, ali znanstvenici su brzo shvatili da moramo promijeniti način na koji razmišljamo o svemiru. Opis svemira kao ‘balona’ koji se širi može biti koristan za razumijevanje koncepta, ali također može zavarati. Balon ima rub, što implicira središte, ali svemir nema takve rubove. U stvarnosti, svemir nema središte na način na koji smo to zamišljali u prošlosti. Zemlja, naravno, ima središte – to je jezgra Zemlje – ali u svemiru ne postoji točka koja bi imala sličnu ulogu. Veliki prasak nije se dogodio u jednoj točki; dogodio se posvuda.
Naš pogled na beskonačnost
Veliki dio svemira ostaje skriven od nas jer je toliko udaljen da svjetlost od tih dijelova svemira još nije stigla do nas. Taj dio svemira koji možemo promatrati zove se promatrani svemir – područje dovoljno blizu da je svjetlost mogla doprijeti do nas u 14 milijardi godina od Velikog praska. Iako bismo mogli očekivati da promatrani svemir ima radijus od 14 milijardi svjetlosnih godina, zbog širenja prostora taj radijus zapravo iznosi oko 45 milijardi svjetlosnih godina. Zbog brzine svjetlosti, možemo vidjeti jednaku udaljenost u svim smjerovima, što nas, s obzirom na promatrani svemir, stavlja u središte. Međutim, to vrijedi i za svakog drugog promatrača u svemiru. Astronom u galaksiji Andromeda također bi bio u središtu svog promatranog svemira, iako bi taj svemir bio malo drugačiji od našeg, s malim razlikama. Na kraju, iako bi se moglo reći da svatko od nas zaista jest u središtu svemira, jednako je važno razumjeti da nitko nije na periferiji. Znanstveno i moralno, svi mi imamo vlastitu perspektivu na svemir i važno je poštovati međusobne istine.
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
