U dalekoj prošlosti, prije više od 72 milijuna godina, zapadni predjeli Tihog oceana bili su domaćin jednom od najstrašnijih morskih predatora koji su ikada obitavali u vodenim dubinama. Ovaj kolosalni morski gmaz, čija je veličina bila usporediva s autobusom i koji je imao sposobnost disanja zraka, nije se klasificirao ni kao sisavac unatoč svojoj toplokrvnosti, niti kao krokodil, unatoč sličnosti u obliku glave. Bio je to član sada izumrle skupine morskih guštera, opremljenih karakteristikama kao što su binokularni vid, četiri ogromna peraja u obliku vesla, dug i moćan rep koji je služio kao kormilo, i potencijalno, dorzalno peraje.
Japanski znanstvenici nazvali su ga Wakayama ‘plavim zmajem’, po mjestu nalaza i mitskim bićima iz japanske folklore.
Skoro potpuni skelet ovog izumrlog stvorenja prvi put je otkriven 2006. godine na rijeci Aridagawa u Wakayami, a otkrio ga je paleontolog Akihiro Misaki iz Muzeja prirodne povijesti i ljudske povijesti Kitakyushu. Ekstrakcija kostiju iz kamena u kojem su bile ukopane trajala je pet godina pažljivog rada. Formalna klasifikacija ovog stvorenja dužine 6 metara svrstala ga je u novu vrstu mosasaura, nazvanu Megapterygius wakayamaensis.
Razumijevanje načina plivanja i lova ovog stvorenja predstavlja značajan znanstveni izazov.
“Ne postoji suvremeni biološki ekvivalent s ovakvom morfologijom tijela – od riba do pingvina i morskih kornjača,” izjavio je paleontolog Takuya Konishi s Sveučilišta u Cincinnati. “Nijedno od njih ne koristi četiri velika peraja u kombinaciji s repnim perajem.”
Kako navodi Science Alert, Mosasauri su bili među najdominantnijim predatorima svoje ere, dosežući u nekim slučajevima dužinu do 17 metara. Tijekom otprilike 20 milijuna godina, ovi strašni morski gušteri dominirali su oceanima kao posljednji veliki morski gmazovi. Njihove snažne čeljusti i oštri zubi omogućavali su im da se suoče gotovo sa svim – od školjkaša do kornjača i morskih pasa. Čak su se hranili i vlastitom vrstom.
Konishi, stručnjak za ove morske divove, bio je iznenađen kada je prvi put ugledao “plavog zmaja.” Njegova peraja u obliku vesla, posebice stražnja, bila su neobično duga u usporedbi s drugim fosilima mosasaura pronađenih diljem svijeta, uključujući Novi Zeland, Kaliforniju i Maroko.
Kralješci ove životinje također pokazuju razlike, nalik onima kod dupina ili morževa. Cetaceji poput dupina i morževa imaju dorzalna peraja smještena iza središta gravitacije, što im pruža dodatnu stabilnost pri plivanju.
Iako još uvijek hipotetički, znanstvenici koji proučavaju M. wakayamaensis smatraju da je ovaj mosasaur možda imao i dorzalno peraje. S obzirom na to da cetaceji s dužim perajama koriste udove za manevriranje tijekom plivanja, a ne samo za krstarenje, japanski tim pretpostavlja da je Wakayama plavi zmaj slično koristio svoja prednja peraja. Njegova stražnja peraja, koja ne postoje kod modernih cetaceja, možda su mu pomagala u ronjenju ili izronu. Rep je vjerojatno bio glavni pogonski element.
Za usporedbu, plesiosauri, drevni plivački gmazovi koji su živjeli paralelno s mosasaurima, koristili su svoja peraja umjesto repova za pogon. Znanstvenici vjeruju da većina plesiosaura nije mogla konkurirati mosasaurima u predatorstvu, ali povezanost s njihovim različitim sposobnostima plivanja ostaje nejasna.
“Postavlja se pitanje kako su se koristile sve ove hidrodinamičke površine. Koje su služile za upravljanje, a koje za pogon?” pojašnjava Konishi. “To pokreće niz pitanja koja izazivaju naše razumijevanje načina plivanja mosasaura.”
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram –t.me/kozmoshr
