Kad bi Sunce nestalo, a nebo iznenada potamnilo, većina drevnih civilizacija tražila je objašnjenje u mitovima. No duboko u prašumama Mezoamerike, drevni su astronomi Maja, poznati kao čuvari dana, već tada proučavali i bilježili gibanja Sunca i Mjeseca s izvanrednom točnošću.
Novo istraživanje objavljeno u časopisu Science Advances otkriva kako su ti rani znanstvenici izgradili jedan od najsloženijih sustava za predviđanje pomrčina u povijesti, stoljećima prije pojave teleskopa i Newtonove fizike.
Sustav koji je predvidio Sunčeve pomrčine
Antropolozi dr. John Justeson i dr. Justin Lowry rekonstruirali su način na koji su drevni astronomi Maja pretvorili cikluse Mjeseca u matematički sustav sposoban predvidjeti svaku pomrčinu Sunca vidljivu s područja Maja, i to više od pola tisućljeća unaprijed.
Njihovi rezultati mijenjaju stogodišnje tumačenje drevnih tekstova i otkrivaju genijalnost skrivenu u Dresdenskom kodeksu, drevnom tekstu starom oko tisuću godina, jednom od najstarijih sačuvanih knjiga na američkom kontinentu.
“Rad pokazuje kako su drevni astronomi Maja oblikovali tablicu za predviđanje pomrčina, preispitujući stoljetna tumačenja”, navode istraživači. “Identificirali su postupke koji omogućuju da predviđanja ostanu točna i pokazali da je takav sustav mogao predvidjeti sve Sunčeve pomrčine vidljive na području Maja, od prvih tragova njihova lunarnog kalendara pa sve do razdoblja u kojem je nastala postojeća tablica, sedam stoljeća kasnije.”
Dresdenski kodeks, čuvan u Njemačkoj, desetljećima je zbunjivao znanstvenike. U njemu se nalazi niz od 405 lunarnih mjeseci s glifovima i brojčanim oznakama, poznat kao Tablica pomrčina. Iako se odavno pretpostavljalo da ima astronomsku svrhu, njezino se značenje tek sada u potpunosti razotkriva.
Precizna astronomija bez teleskopa
Prijašnja su tumačenja pretpostavljala da svaka nova tablica počinje ondje gdje prethodna završava. Novo istraživanje, međutim, pokazuje da su drevne Maje koristile znatno sofisticiraniju metodu.
“Čuvari dana” povremeno su resetirali tablice, nakon 223 ili 358 lunarnih mjeseci, kako bi održali točnost predviđanja kroz generacije. Te su se korekcije pokazale ključnima za dugotrajnu sinkronizaciju s prirodnim ciklusima Sunca i Mjeseca.
Struktura tablice – 69 zabilježenih mladih Mjeseca tijekom 405 lunarnih mjeseci, nije bila simbolična. Pedeset i pet tih datuma odnosilo se na moguće pomrčine, raspoređene u šest ili sedam skupina razdvojenih točno po šest mjeseci. Usporedbom tih nizova s povijesnim zapisima o pomrčinama između 350. i 1150. godine, istraživači su pokazali da je majanski model doista mogao točno predvidjeti sve pomrčine vidljive u tom razdoblju.
Kako bi rekonstruirali razvoj sustava, tim je analizirao zapise o pomrčinama, natpise na majanskim spomenicima i matematičke omjere ugrađene u kodeks. Pokazalo se da je ciklus od 405 mjeseci u početku bio dio općeg lunarnog kalendara, a ne posebne tablice pomrčina.
S vremenom su, pažljivim promatranjem i bilježenjem, majanski astronomi otkrili pravilnosti između mjesečevih faza i pojava pomrčina te svoj kalendar pretvorili u prediktivni alat. Redovitim “ažuriranjem” tablica na točno određenim intervalima radili su zapravo isto što i suvremeni znanstvenici kada prilagođavaju algoritme prema novim podacima.
“Ponovno pokretanje tablice pomrčina u tim intervalima omogućilo bi čuvarima dana da je pouzdano koriste kroz više tisućljeća”, navode autori.
Njihova rekonstrukcija otkrila je i omjere koje su drevne Maje koristile za usklađivanje, primjerice, 1447 dana prema 49 mjeseci, čime su dobile duljinu mjesečeva mjeseca od 29,530612 dana. Za usporedbu, moderna astronomska vrijednost iznosi 29,530589 dana, što znači da je razlika manja od dvije sekunde.
Sve to postignuto je bez teleskopa i metalnih instrumenata, samo golim okom, dugotrajnim promatranjem i matematikom izraženom u sustavu baze 20.
Kada se znanost i svetost spoje
Majanski su astronomi pažljivo brojili dane od pojave prvog srpa Mjeseca nakon mlađaka i bilježili cikluse pomrčina. Istraživanje pokazuje i da je njihov 260-dnevni ritualni kalendar, korišten za proricanje i obrede, bio matematički povezan s astronomskim ciklusima.
Tri Mjesečeva prolaska kroz točke na kojima njegova orbita presijeca Sunčevu putanju traju gotovo 520 dana, dvostruko trajanje svetog kalendara. To upućuje na to da su Maje prepoznale povezanost između kretanja Mjeseca i svetog vremena te je svjesno ugradile u svoj sustav.
Povezujući datume pomrčina s tim ciklusom, njihovi su astronomi stvarali sklad između kozmičkog reda i duhovnog značenja, spoj empirije i vjere izražen kroz brojeve.
Kroz stoljeća su usavršavali tu metodu, sve dok nije nastala konačna verzija u Dresdenskom kodeksu, sinteza generacija opažanja i svete matematike.
Analiza kodeksa pokazala je ne samo brojčanu preciznost, nego i duboko razumijevanje periodičnosti. Svaka serija mogućih datuma pomrčina slijedi ponavljajući obrazac: skupove od šest ili sedam položaja razdvojenih polugodišnjim razmacima koji se izmjenjuju između “namjernih” i “korektivnih” točaka – ranog oblika ispravljanja pogrešaka u prediktivnom modelu.
Usporedbom tih sekvenci s povijesnim zapisima o pomrčinama, istraživači su zaključili da je tablica iz kodeksa obuhvaćala razdoblje od 32 i tri četvrt godine, počevši oko 1083. ili 1116. godine. Oba kraja tog razdoblja poklapaju se s pomrčinama vidljivima na području Maja, što upućuje na to da su autori kodeksa namjerno odabrali taj vremenski okvir kako bi “zapečatili” točnost sustava.
Tisuću godina prije Europe
Otkriće pokazuje da su Maje, stoljećima prije Galilea i Kopernika, već razumjele mehaniku nebeskih tijela i pretvorile je u matematički sustav sposoban predviđati pomrčine, i unatrag i unaprijed kroz vrijeme.
Dresdenski kodeks jedan je od svega četiri sačuvane knjige naroda Maja, rijedak prozor u izgubljenu znanstvenu tradiciju. Rekonstrukcija dr. Johna Justesona i dr. Justina Lowryja vraća Majama status iznimno preciznih astronoma čiji su modeli mogli parirati onima mnogo kasnijih civilizacija.
“Imajući na umu da se djelomične pomrčine s pokrivenošću manjom od 50 posto teško mogu primijetiti ako se ne očekuju”, pišu istraživači, “hijeroglifski zapis takve pomrčine bio bi dokaz da je sustav predviđanja već tada postojao.”
Najraniji takvi zapisi, tvrde autori, potječu iz oko 550. godine, što znači da su Maje aktivno predviđale pomrčine gotovo tisuću godina prije nego što su europski astronomi razvili teoriju mjesečevih čvorova.
Studija pokazuje da tablica pomrčina iz Dresdenskog kodeksa nije bila mistični artefakt, nego matematički dosljedan sustav proizašao iz stoljeća sustavnog promatranja. Usklađujući cikluse Sunca, Mjeseca i vlastitih kalendara, Maje su postigle izvanredno dostignuće, spoj empirijske preciznosti i duhovnog značenja u jedinstvenu znanost predviđanja.
“Suprotno ranijim pretpostavkama”, zaključuju autori, “najstarija verzija tablice pomrčina vjerojatno je nastala kao preinačena i poboljšana verzija jednostavnijeg lunarnog modela. Naš rad donosi dokaze o razvoju majanske lunarne teorije još od oko 350. godine.”
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
