Misija na Alpha Centauri unutar ljudskog životnog vijeka korak je bliže stvarnosti

Misije izvan Sunčevog sustava do danas su se činile nemogućima. Udaljenosti do najbližih zvjezdanih sustava jednostavno su prevelike. Znanstvenici iz Breakthrough Initiatives  javljaju da su možda pronašli način kako smanjiti putovanje na nekoliko desetljeća, što znači da bi oni znanstvenici koji su poslali misija ustvari i mogli vidjeti krajnje rezultate. U novom radu Journal of the Optical Society of America B objavljeno je kako bi se jedna velika zapreka mogla zaobići sa postojećom tehnologijom, no još uvijek postoje mnogi drugi problemi.

Nama najbliži zvjezdani sustav je Alpha Centauri, koji se nalazi 4.37 svjetlosnih gofina od nas, te bi nam za to putovanje trebalo otprilike 6000 godina sa današnjom tehnologijom.

“Kako bi mogli poslati misiju u Aplha Centuari moramo razmišljati izvan okvira, te osmisliti novi način za međuzvjezdana putovanja”, izjavio je Dr Chathura Bandutunga  sa Australskog Nacionalnog Sveučilišta.

Naime, glavni problem predstavlja činjenica da što je objekt koji putuje veći, on teže ubrzava, posebice kada se približava brzini svjetlosti. Iz ovog razloga možemo na neki nači isključiti letjelice koji bi sa sobom nosile velike količine goriva. Riješenje ovog problema nalazi se u tome da bi se jako laganim letjelicama u početku dalo veliko ubrzanje( poguranac), te ih onda ostavilo da putuju same. No kako bismo letjelicama u početku dali veliko ubrzanje?

https://kozmos.hr/nasa-in-motor-na-elektricnu-energiju-mogao-bi-nam-pomoci-u-postizanju-meduzvjezdanih-putovanja/

Ideja, o kojoj se u znanstvenim krugovima raspravlja već desetljećima, jest da se posebnim laserima letjelici da velika početna brzina. Za nastanak ovog projekta postoje mnoge prepreke, no dr. Bandutunga smatra kako Zemljina atmosfera netreba biti jedna od njih.

Zemljina amosfera smatrala se preprekom iz razloga zbog kojeg vidimo treperenje zvijezda. Kada noću vidimo kako zvijezde trepere, to je zbog toga što Zemljina atmosfera utječe na svijetlost koja dolazi. Ona bi na isti način utjecala i na lasere sa kojima bi davali brzinu letjelici. Pojedini znanstvenici su kao riješenje ovog problema predlagali postavljanje ovih lasera na Mjesec, no troškovi ovakve misije bili bi jednostavno preveliki.

Riješenje koje predlaže dr.Bandutunga jest da se sa posebnom optikom koju koriste teleskopi zaobiđu smetnje Zemljine atmosfere. Ideja je lanisirati mali satelitski laser koji bi bio usmjeren prema Zemlji, te bi on mjerio smjetnje u realnom vremenu koje stvara Zemljina atmosfera. Na taj način mogli na točan način prilagoditi mnogo moćnije lasere koji bi bili smješteni na Zemlji, kako atmosfera nebi ometala slanje laserskih zraka do letjelice.

Ilustracija lasera koji bi davali ubrzanje letjelici na putu prema drugom zvjezdanom sustavu.
Izvor: Breakthroughs Institute pic.twitter.com/7Q8CBBRhNm

— Kozmos.hr (@KozmosHr) June 10, 2021

Kako bi dobili bolju sliku o tome koliko jaki moraju biti ovi laseri da bi uspjeli  dati veliku brzinu letjelici, pogledajmo sljedeće činjenice: Istraživanja su pokazala da ukoliko želimo dati dovoljnu brzinu letjelici, moramo utrošiti 100GW električne energije, dok cijeli SAD troši 450GW u svakom trenutku.

No, znanstvenici su se sjetili kako bi u teoriji mogli zaobići i ovaj problem. Njihova ideja je da se izgrade ogromne baterije koje mogu spremiti energiju koja se stvara nekoliko dana, te ju odjednom ispustiti. Kako navode, ovi laseri trebali bi biti u potpunoj funkciji samo 10-ak minuta. Energija bi se ispustila iz 100 miliona lasera u područje veličine jednog kilometra kvadratnog.