Znanstvenici tvrde da dinosauri nisu bili u padu nego da fosili iz tog razdoblja jednostavno nisu očuvani.
Jedna od najdugovječnijih debata u paleontologiji napokon dobiva novi smjer: jesu li dinosauri bili u padu i osuđeni na izumiranje prije nego što ih je asteroid zauvijek izbrisao sa Zemlje? Prema najnovijoj studiji objavljenoj 8. travnja u časopisu Current Biology, odgovor je vrlo jasan – nisu.
Znanstvenici iz University College London analizirali su više od 8000 fosila iz razdoblja kasne krede, prateći promjene u raznolikosti dinosaura tijekom gotovo 18 milijuna godina, uključujući razdoblja 83,6 – 72,1 mil. g. pr. Kr. i 72,1 – 66 mil. g. pr. Kr..
Njihov je cilj bio utvrditi postoji li stvarni biološki pad raznolikosti, ili se radi o iluziji nastaloj zbog loših uvjeta očuvanja fosila i ograničene dostupnosti stijenskih slojeva iz tog vremena.
Na prvi pogled, podaci doista sugeriraju biološki pad. Analiza pokazuje da je raznolikost dinosaura dosegla vrhunac prije otprilike 76 milijuna godina, a zatim postupno opadala do trenutka katastrofalnog udara asteroida prije 66 milijuna godina.
Taj pad bio je posebno izražen tijekom posljednjih šest milijuna godina krede. No znanstvenici u toj analizi nisu pronašli nikakve uvjerljive znakove da su okolišni čimbenici ili klimatske promjene bili uzrok stvarnog izumiranja.
Umjesto toga, pokazalo se da su sve četiri analizirane vrste— Ankylosauridae, Ceratopsidae, Hadrosauridae i Tyrannosauridae — bile raširene, brojne i uspješne, bez naznaka ugroženosti.
Geološki uvjeti prikrili su stvarnu sliku
Autori studije sugeriraju da se odgovor možda krije u geologiji, a ne u biologiji. Tijekom razdoblja poznatog kao Maastrichtian, u kasnoj kredi, došlo je do značajnih promjena u oblikovanju krajolika: povlačenje Unutarnjeg zapadnog mora, koje se protezalo od Meksičkog zaljeva do Arktika, kao i početak uzdizanja Stjenjaka, mogli su poremetiti procese taloženja koji su inače omogućavali očuvanje fosila.
Ti geološki poremećaji smanjili su šanse da se ostaci dinosaura očuvaju, što u fosilnim zapisima stvara privid njihova nestanka. Drugim riječima, fosila iz tog razdoblja ima manje ne zato što je dinosaura bilo manje, već zato što njihovi ostaci jednostavno nisu sačuvani.
Dodatno, mnogi stijenski slojevi iz kasne krede u Sjevernoj Americi danas su nepristupačni ili prekriveni gustim raslinjem, što dodatno otežava potragu za fosilima. Budući da više od 50 posto fosilnih nalaza iz tog vremena dolazi upravo iz Sjeverne Amerike, zaključci studije mogli bi imati globalne implikacije.
Ceratopsi brojniji, hadrosauri u sjeni
Među analiziranim fosilima najbrojniji su bili ceratopsi, uključujući poznatog Triceratopsa, koji su vjerojatno naseljavali široke nizinske prostore s povoljnim uvjetima za očuvanje ostataka.
S druge strane, hadrosauri, bili su rjeđi. Njihova sklonost boravku uz riječne tokove — u razdoblju kada je protok vode bio smanjen — vjerojatno je rezultirala manjim nakupljanjem sedimenata, a time i manjom vjerojatnošću fosilizacije.
“Dinosauri najvjerojatnije nisu bili osuđeni na izumiranje krajem mezozoika,” rekao je Alfio Alessandro Chiarenza, paleontolog i suautor studije. “Da nije bilo udara asteroida, vrlo je moguće da bi dinosauri i danas dijelili Zemlju sa sisavcima, gmazovima i svojim živućim potomcima – pticama.”
Nova analiza ne samo da dovodi u pitanje teoriju o postupnom nestanku dinosaura, već i naglašava koliko je fosilni zapis nepouzdan pokazatelj stvarne biološke raznolikosti, osobito kad je riječ o geološki složenim razdobljima poput kasne krede.
🔵 Pridružite se razgovoru!
Imate nešto za podijeliti ili raspraviti? Povežite se s nama na Facebooku i pridružite se zajednici znatiželjnih istraživača u našem Telegram kanalu. Za najnovija otkrića i uvide, pratite nas i na Google Vijestima.
