Nuklearna katastrofa u Černobilu 26. travnja 1986. ostala je zapamćena kao najrazornija nuklearna nesreća u povijesti. Tijekom desetljeća, 30-kilometarska Isključiva zona, nekoć prometno područje u sjevernoj Ukrajini, pretvorila se u nadrealan prostor bez ljudskog prisustva. Ipak, u ovom napuštenom krajoliku život se nastavlja—i u nekim slučajevima cvjeta.
Među najzanimljivijim preživjelima su černobilski divlji psi, potomci kućnih ljubimaca napuštenih tijekom brze evakuacije. Ove životinje, koje već gotovo 40 godina žive u radioaktivnom okruženju, znanstvenicima pružaju rijetku priliku da prouče evoluciju u ekstremnim uvjetima. Kako su se genetski prilagodili ovom neprijateljskom ekosustavu? Mogu li te promjene preoblikovati naše razumijevanje kako život reagira na zračenje?
Dešifriranje DNK černobilskih pasa
Revolucionarno istraživanje znanstvenika sa Sveučilišta Južne Karoline i Nacionalnog instituta za istraživanje ljudskog genoma nastoji odgovoriti na ta pitanja. Analizom DNK 302 divlja psa unutar i oko takozvane Isključive zone, znanstvenici žele otkriti je li višegeneracijska izloženost zračenju izmijenila njihove genome na način koji podržava preživljavanje.
Studija, objavljena u časopisu Science Advances, otkrila je značajne genetske razlike između pasa koji žive u blizini reaktora i onih iz relativno manje radioaktivnog grada Černobila, udaljenog samo 16 kilometara. Iako ove razlike sugeriraju da su okolišni čimbenici poput zračenja mogli utjecati na genetsku evoluciju, istraživači upozoravaju na oprez u donošenju zaključaka.
“Imaju li mutacije koje su stekli i koje im omogućuju da uspješno žive i razmnožavaju se u ovom području?” pita Elaine Ostrander, stručnjakinja za genomiku pasa i suautorica studije. Njezino istraživanje postavlja ključna pitanja o tome jesu li te genetske prilagodbe uzrokovane zračenjem ili drugim čimbenicima, poput izolacije i urođene srodnosti.
Zračenje i ubrzana evolucija
Ideja da zračenje može ubrzati evolucijske promjene nije nova. Već desetljećima znanstvenici koriste zračenje kako bi inducirali mutacije u usjevima, razvijajući sorte otporne na ekstremne klimatske uvjete. U ekosustavu Černobila zabilježene su slične prilagodbe. Studija iz 2016. dokumentirala je crnu boju istočnih zelenih žaba unutar zone—zapanjujuće odstupanje od njihove uobičajene zelene boje. Istraživači su pretpostavili da povećanje melanina, pigmenta odgovornog za boju, pruža zaštitnu prednost protiv zračenja.
Je li isti proces utjecao na černobilske pse? Nedavna studija tek je prvi korak na dugom putu razumijevanja. Glavni izazov leži u razlikovanju genetskih promjena uzrokovanih zračenjem od onih izazvanih drugim stresorima, poput smanjene genetske raznolikosti u izoliranim populacijama.
Živi laboratorij za znanost
Černobilska isključiva zona predstavlja paradoks: mjesto tragedije koje se razvilo u jedinstveni znanstveni raj. Unatoč radioaktivnom nasljeđu, ovo područje postalo je utočište za divlji svijet i neprocjenjiv laboratorij za razumijevanje kako se živi organizmi prilagođavaju ekstremnim uvjetima.
Kako istraživanja napreduju, njihovi rezultati mogli bi imati duboke implikacije—ne samo za evolucijsku biologiju već i za razumijevanje kako ljudi i životinje mogu opstati u okolišima pogođenim nuklearnim događajima ili drugim ekstremnim izazovima.
