Enrico Fermi, ugledni fizičar, postavio je tijekom ručka u Los Alamosu jedno od najintrigantnijih pitanja u povijesti znanosti: “Gdje su svi?” Ovo jednostavno pitanje, poznato kao Fermijev paradoks, već desetljećima zbunjuje znanstvenike. Paradoks postavlja pitanje zašto, s obzirom na to da je život na Zemlji sveprisutan i razvio se vrlo rano u povijesti našeg planeta, te da je naša galaksija stara i relativno mala, još uvijek ne možemo detektirati inteligentne izvanzemaljske civilizacije. Zašto nas nijedni (očigledni) izvanzemaljci nisu posjetili?
Do danas su predložene desetine mogućih rješenja Fermijevog paradoksa, od kojih su mnoga usmjerena na ljude i našu sposobnost percepcije svemira. Vojin Rakić, srpski filozof, smatra da su većina tih rješenja antropocentrična jer postavljaju ljude u središte slike. U radu objavljenom u časopisu International Journal of Astrobiology , Rakić nudi novo, moguće objašnjenje: izvanzemaljski život mogao bi biti nevidljiv našim osjetilima ili se čak nalaziti u dijelovima svemira koje još uvijek ne možemo detektirati.
Antropocentrično gledište, koje seže sve do predsokratovskog filozofa Protagore, sažeto je u njegovoj poznatoj izreci: “Čovjek je mjera svih stvari.” Od tada, ljudi su se nastavili ponašati kao da je Zemlja stvorena samo za njih, što je dovelo do zagađenja, klimatskih promjena i uništavanja drugih vrsta. Je li moguće da je naša potraga za izvanzemaljskim životom previše usmjerena na ljudsku perspektivu?
Rakić klasificira mnoga predložena rješenja Fermijevog paradoksa u tri glavne kategorije: rješenja iznimnosti, rješenja uništenja i rješenja komunikacijske barijere. Rješenja iznimnosti pretpostavljaju da je život izuzetno rijedak i da možda u cijeloj galaksiji Mliječne staze, pa čak i u svemiru, nema nikoga osim nas. S druge strane, rješenja uništenja sugeriraju da se inteligentne vrste često uništavaju same ili ih uništava prirodna katastrofa, poput asteroida koji je izbrisao dinosaure.
Rješenja komunikacijske barijere razmatraju mogućnost da su izvanzemaljske civilizacije previše udaljene, nepojmljive ljudima, ili da postoje samo kratko vrijeme prije nego što nestanu. Alternativno, možda su odlučile sakriti se od nas, scenarij koji je populariziran u znanstveno-fantastičnoj trilogiji Liu Cixina “Sjećanje na prošlost Zemlje“.
Rakić nudi alternativno rješenje koje nadilazi pretpostavku da su izvanzemaljci toliko napredni da ih ljudi ne mogu percipirati. “To je samo fragment rješenja koje se predlaže u ovom radu,” piše Rakić. Prema njegovoj teoriji, izvanzemaljci ne moraju imati novu formu kako bi izbjegli ljudsku detekciju; možda su oduvijek postojali na način koji nismo mogli primijetiti. Oni bi mogli postojati svuda oko nas, čak i ako nisu inteligentniji od nas ili imaju vrlo malo inteligencije.
“Značajan broj ljudi vjeruje da su oni najinteligentnija bića koja su ikada susreli,” piše Rakić. “To je visoko pristrana antropocentrična pretpostavka.” Postavlja pitanje kako bi kukci ili crvi percipirali ljude kao napredne oblike života, i ako bi ih uopće tako percipirali. Moguće je da izvanzemaljski entiteti promatraju ljude na načine koje ne možemo razaznati.
“Kako dupini ili kitovi [dvije životinje koje smatramo inteligentnima] percipiraju ljude? Kako ljudi mogu dobiti uvid u njihov perceptivni aparat? Još uvijek to ne znaju.” Izvanzemaljski entiteti mogli bi biti sastavljeni od tamne tvari ili tamne energije, ili bi mogli postojati u dimenzijama prostora ili vremena koje još nismo otkrili.
Rakić zaključuje da je formulacija Fermijevog paradoksa preuska. Paradoks zapravo nije samo pitanje zašto ljudi nisu percipirali izvanzemaljski život u svemiru, već i šire pitanje: što sve može postojati oko nas što ne možemo percipirati? To uključuje i zemaljske, izvanzemaljske oblike života u našem svemiru, kao i one u drugim svemirima. “Fermijev paradoks samo je antropocentrična formulacija jednog aspekta ovog pitanja.” Možda smo, u svojoj težnji da razumijemo svemir, previše usmjereni na sebe i svoje sposobnosti, što nas sprječava da vidimo širu sliku.
