Prostrana velika pješčana pustinja, koja se prostire na površini od 72.000 kvadratnih kilometara, povezuje Egipat i Libiju. U posebnom dijelu pustinje, smještenom na jugoistoku Libije i jugozapadu Egipta, može se primijetiti neobična pojava: komadići žutog stakla rasuti po pješčanom pejzažu.
Ovo staklo, prvi puta znanstveno opisano 1933. godine, poznato je kao Libijski Zlatni Tektit ili Libijsko pustinjsko staklo. Zbog svoje ljepote, rijetkosti i obavijenosti tajnom, ovo pustinjsko staklo cijene kolekcionari minerala. Otkriće komada ovog stakla u grobnici egipatskog faraona Tutankamona samo je povećalo zanimanje za njega.
Prirodna stakla postoje i u drugim dijelovima svijeta, kao što su moldaviti iz Ries kratera u Europi te tektiti s Obale Bjelokosti. Međutim, libijsko pustinjsko staklo se izdvaja visokim sadržajem silicija te se nalazi u značajno većim količinama i većim komadima.
Porijeklo ovog stakla bilo je predmetom znanstvenih rasprava gotovo stoljeće. Pojedine teorije su sugerirale vulkansko podrijetlo s Mjeseca, dok su druge smatrale da je nastalo udarom munje u pijesak (poznato kao “fulguriti” ili okamenjena munja ). Postoje i teorije koje upućuju na sedimentarne ili hidrotermalne procese, masivnu eksploziju meteora u zraku ili udar meteorita u blizini.
Od kud je nastalo Libijsko pustinjsko staklo?
Napretkom mikroskopske tehnologije, znanstvenici, u suradnji s kolegama iz Njemačke, Egipta i Maroka, sada vjeruju da su pronašli odgovor. Prema njihovim istraživanjima, Libijsko pustinjsko staklo je rezultat udara meteorita o Zemljinu površinu.
Sudari u svemiru igraju ključnu ulogu u formiranju sunčevog sustava, uključujući i Zemlju, koja je nastala akrecijom planetarnih materijala i asteroida. Godine 1996., utvrđeno je da je Libijsko pustinjsko staklo staro oko 29 milijuna godina. Kasnija istraživanja ukazala su da je sastavljeno od kvarcnih zrnca, obloženih glinenim mineralima te oksidima željeza i titana.
Ovo otkriće izazvalo je nova pitanja, s obzirom na to da predložena starost prethodi postojanju izvornog materijala u relevantnom dijelu ove velike pješčane pustinje. Za potrebe najnovije studije, stručnjaci su dobili dva uzorka stakla od lokalnog stanovnika koji ih je prikupio u regiji Al Jaouf u jugoistočnoj Libiji.
Primjenom napredne tehnike transmisijske elektronske mikroskopije (TEM), koja omogućava vizualizaciju čestica 20.000 puta manjih od debljine papira, znanstvenici su u staklu identificirali male minerale različitih vrsta oksida cirkonija (ZrO₂).
Minerali se sastoje od kemijskih elemenata čiji atomi formiraju redovitu trodimenzionalnu strukturu. Takva struktura, poznata kao kristalna rešetka, jedinstvena je za svaki mineral. Polimorfi su minerali istog kemijskog sastava, ali s različitim atomskim strukturama.
U libijskom pustinjskom staklu zabilježen je polimorf ZrO₂ poznat kao kubični cirkonij, korišten u nakitu kao zamjena za dijamante. Ovaj materijal nastaje na temperaturi između 2.250°C i 2.700°C. Otkriven je i vrlo rijedak polimorf OII, koji se formira pod izuzetno visokim tlakom od oko 130.000 atmosfera.
Ovi uvjeti tlaka i temperature pružili su dokaz o meteoritskom podrijetlu stakla, budući da se takvi uvjeti mogu postići samo udarom meteorita ili eksplozijom atomske bombe.
Iako su stručnjaci uvjereni u točnost svojih nalaza, postavlja se pitanje gdje je meteoritski krater iz kojeg potječe staklo. Najbliži poznati meteoritski krateri, GP i Oasis, s promjerom od 2 km, odnosno 18 km, nalaze se prilično daleko od mjesta gdje je pronađeno testirano staklo i premali su da bi bili njegov izvor.
Stoga, iako je dio misterije riješen, brojna pitanja i dalje ostaju otvorena. Gdje se nalazi izvorni krater? Koliko je velik i je li moguće da je erozijom izmijenjen ili prekriven pijeskom? Za odgovore će biti potrebna daljnja istraživanja, vjerojatno putem daljinskih senzorskih studija u kombinaciji s geofizikom.
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram –t.me/kozmoshr
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
