Drevna civilizacija koja je svoj dom nazivala Saharom preživjela je gotovo tisućljeće bez vode iz redovitih monsuna ili stalno tekućih rijeka.
Ova zaboravljena civilizacija bila je poznata Rimljanima kao Garamantesi, a bila je prva urbanizirana civilizacija koja se uspostavila u pustinji.
Unatoč nepovoljnom položaju, njeni stanovnici nisu samo preživjeli, već su i prosperirali, crpeći svaku kap života ispod pješčanih dina.
Koristeći robove iz subsaharske Afrike za gradnju tunela i crpljenje podzemne vode, slobodni građani “Kraljevstva Pjeska” postigli su životni standard koji, prema stručnjacima, nije imao premca u regiji.
Istraživači sa Sveučilišta Ohio State i Sveučilišta Bowling Green u SAD-u sada su pokazali da je, iako je nevjerojatna snalažljivost svakako bila potrebna, i sreća igrala veliku ulogu.
Sve je išlo dobro sve dok ta sreća nije presušila.
Nedavna istraživanja
Nedavna istraživanja temelje se na ranijim arheološkim studijama i hidrološkim analizama, a rezultati su predstavljeni na konferenciji Geological Society of America ‘Connects’ ovog listopada.
U očima drevnih povjesničara, Garamantesi su bili narod uglavnom sastavljen od pustinjskih barbarina. Kada su arheolozi šezdesetih godina prošlog stoljeća prvi puta otkopali glavni grad Garamantesa, Garamu, pretpostavljalo se da je civilizacija bila malena i jednostavna. Sahara je bila smatrana previše suhom i nepopustljivom da bi podržavala išta više od toga.
Međutim, tijekom godina počeli su se pojavljivati dokazi koji su sugerirali da je ova drevna civilizacija bila mnogo naprednija i uspješnija nego što se pretpostavljalo, prostirući se na više od 180.000 kvadratnih kilometara, s glavnim gradom u kojem je živjelo preko 4.000 ljudi.
Ključ njenog uspjeha bio je ogroman podzemni pješčani vodonosnik, koji se danas smatra jednim od najvećih na svijetu.
Ovaj ključni izvor vode iz vlažnijih vremena mogao je podržavati gradove i velika naselja u sadašnjoj suhoj regiji, pružajući dom farmerima, stočarima, inženjerima, trgovcima i robovima.
Da bi došli do dragocjene tekućine ispod zemlje, Garamantesi su tijekom stoljeća prisiljavali robove da kopaju 750 kilometara okomitih šahtova i podzemnih tunela, zvanih foggaras, koji su bili nagnuti tako da se nalaze neposredno ispod vodnog stola, omogućujući tekućini da teče nizbrdo.
Perzijiska tehnika
Tehniku su preuzeli od društava u Perziji. Međutim, za razliku od Perzije, u Sahari vodonosnici nisu punjeni otapanjem snijega, što znači da ista strategija zapravo nije trebala uspjeti.
Ipak, Garamantesi su imali sreće na svojoj strani.
Njihov vodonosnik imao je sustav protoka koji je vodu premještao s dubokih slojeva na podnožje brda, gdje je sagrađeno više od 500 foggarasa, neki su se protezali čak do 4,5 kilometara u dužinu.
Kao kad nagnete čašu da biste dobili vodu kroz slamku, omogućilo je civilizaciji Garamantesa da navodnjava usjeve gotovo stoljeće, jer čak i malo kiše moglo je pomoći da se sustav napuni.
Međutim, ta sreća nije mogla trajati vječno. Na kraju, razina vode u vodonosniku spustila se ispod foggarasa. Da bi ponovno došli do nje, trebalo bi iskopati mnogo više tunela i imati mnogo više robova za obavljanje tog posla.
No, s već postojećim nestašicama hrane i vode, trgovina robovima ili njihovo dobivanje kroz ratovanje postajali su sve teži.
Sudbina Garamantesa svih tih godina upozorenje je za nas danas. U mnogim dijelovima svijeta, vodne razine smanjuju se kako ljudska potražnja raste, a klimatske promjene uzimaju danak.
Ti resursi neće trajati vječno.
“Društva se uspinju i padaju po volji fizičkog sustava, tako da postoje posebne značajke koje dopuštaju čovječanstvu da raste tamo,” kaže geolog Frank Schwartz sa Sveučilišta Ohio State.
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram –t.me/kozmoshr
