Skriva li Mars tekuću vodu ili je ipak samo suhi, hladni pustinjski svijet? Istraživači već desetljećima tragaju za dokazima o postojanju tekuće vode na crvenom planetu. Iako su neki tragovi obećavajući, nova studija otkriva ozbiljne prepreke koje vjerojatno onemogućuju njezinu prisutnost.
Još krajem 19. stoljeća, astronom Percival Lowell tvrdio je da su na Marsu vidljivi kanali koje su izgradili Marsovci kako bi transportirali vodu. Danas znamo da je Lowell bio u krivu, no potraga za vodom na Marsu nije prestala.
Tekuća voda je nužan uvjet za život kakav poznajemo, no Marsovi uvjeti – iznimno niske temperature, tanka atmosfera i niska koncentracija vodene pare – otežavaju opstanak vode u tekućem stanju. Na Marsu bi voda gotovo trenutno smrzla, isparila ili prokuhala.
Unatoč tome, neki dokazi poput takoyvanih “recurring slope lineae (RSL)” ili ponavljajućih linija na padinama potaknuli su optimizam. RSL su tamne pruge koje se pojavljuju na strmim padinama tijekom toplijih sezona i nestaju kad je hladnije, što nalikuje ponašanju vode. Nadalje, prisutnost soli poput perklorata otvorila je mogućnost postojanja slanih otopina, koje mogu ostati tekuće na izrazito niskim temperaturama.
Međutim, nova studija objavljena u Proceedings of the National Academy of Sciences nudi drugačiju perspektivu.
Novi dokazi ukazuju na “suhu” stvarnost
Autori studije, Vincent Chevrier sa Sveučilišta Arkansas i Rachel Slank iz Lunar and Planetary Institute, tvrde da RSL najvjerojatnije nastaju zbog suhog pijeska i prašine, a ne tekuće vode. Iako se ove pruge mijenjaju sa sezonama, dosadašnji podaci nisu potvrdili povezanost s vodom.
Kada je riječ o slanim otopinama, situacija je složena. Perklorati, koji su česti na Marsu, mogu sniziti temperaturu smrzavanja vode. Primjerice, kalcijev perklorat ostaje tekuć na -75°C, dok se temperature na ekvatoru Marsa kreću oko -50°C. Teoretski, to znači da bi u podzemlju mogle postojati male količine slanih otopina.
Autori ističu kako su uvjeti za nastanak tih slanih otopina iznimno ograničeni. Na površini i u plitkom podzemlju nema dovoljno vodene pare, a ni potrebnih količina soli. Čak i da se slane otopine formiraju, bile bi neprikladne za većinu poznatih oblika života.
Unatoč ovim ograničenjima, studija ne isključuje mogućnost prilagodbe mikroorganizama. Na Zemlji postoje ekstremofili – organizmi koji preživljavaju u slanim, hladnim uvjetima. Ako slični uvjeti postoje na Marsu, teoretski bi mogli podržati jednostavne oblike života.
Problem je, međutim, detekcija takvih otopina. Trenutni instrumenti nisu dovoljno precizni da identificiraju male količine tekuće vode. Autori naglašavaju potrebu za boljim alatima, boljim strategijama za odabir lokacija te laboratorijskim eksperimentima koji simuliraju Marsove uvjete.
Ova studija, iako obeshrabrujuća, otvara vrata preciznijim istraživanjima koja bi jednog dana mogla razotkriti gdje se skriva tajna tekuće vode na crvenom planetu.
