Triton, najveći mjesec Neptuna, jedno je od najzanimljivijih mjesta u Sunčevom sustavu zbog mogućnosti postojanja biološke aktivnosti. Iako je izuzetno teško dostupan, Triton pokazuje znakove aktivnih vulkana, ima tanku atmosferu, a na njegovoj površini nalaze se organske molekule poznate kao tolini. Unatoč tome, jedini svemirski brod koji je posjetio Triton bio je Voyager 2, i to prije više od 35 godina.
U posljednjih nekoliko desetljeća, napredak u tehnologiji potaknuo je novi interes za misije usmjerene na slijetanje na Triton. Jedan od najzanimljivijih prijedloga dolazi od Stevea Olesona i Geoffreyja Landisa iz NASA-inog Glenn Research Centera, koji su osmislili misiju pod nazivom Triton hopper. Ova misija, koja je dobila financiranje od NASA-inog Instituta za napredne koncepte (NIAC) 2018. godine, predviđa korištenje kriogene pumpe za prikupljanje goriva s površine Tritona. Ovo gorivo bi se koristilo za pogon “hoppera” koji bi mogao prelaziti do 5 kilometara mjesečno, provodeći pritom znanstvena istraživanja. Najveći izazov ove misije je samo putovanje do Tritona. U okviru završnog izvješća NIAC-a, autori su analizirali različite metode pogona. Kao najbolje opcije pokazale su se solarna električna propulzija i aerokočenje u Neptunovoj atmosferi. Hopper bi bio prebačen na Triton putem većeg orbitalnog svemirskog broda, koji bi bio zadužen za planiranje trajektorije “skokova” i komunikaciju sa Zemljom.
Znanstvena oprema i inovativni pogonski sustav
Nakon što bi sletio na Tritonovu površinu, hopper, već opremljen nizom sofisticiranih instrumenata za provođenje znanstvenih eksperimenata, započeo bi svoju misiju. Oprema bi uključivala radar za penetraciju tla, spektroskopske uređaje, mikroskop i seizmometar. Cijeli sustav težio bi nešto manje od 300 kilograma, što je relativno lagano za međuplanetarnu misiju. Najveći dio te mase činio bi jedinstveni pogonski sustav hoppera. Koncept je jednostavan: prikupljanje materijala s Tritonove površine, zagrijavanje tog materijala do točke kada postane pod pritiskom, te njegovo ispuštanje kao mlaz potiska, koji bi omogućio letjelici da prevlada Tritonovu gravitaciju, koja je otprilike polovina gravitacije našeg Mjeseca.
Metode prikupljanja goriva
Dva glavna pristupa za prikupljanje materijala bila bi korištenje lopate ili kriogene pumpe. Dok je lopata imala problema s potencijalnom kontaminacijom prikupljenog materijala, kriogena pumpa se pokazala učinkovitijom, barem u teorijskim simulacijama provedenim tijekom faze I projekta. Kriopumpa bi koristila otpadnu toplinu iz roverovih operacija za direktno taljenje leda i snijega, prikupljajući tekućinu u grijanu komoru, gdje bi se dodatno zagrijala prije upotrebe kao gorivo. Nakon što bi se stvorio dovoljan tlak zagrijavanjem goriva, hopper bi mogao poletjeti s Tritonove površine i “skakati” na kratke udaljenosti pomoću svojih šest pogonskih i četiri upravljačka motora. Autori procjenjuju da bi se moglo ostvariti oko 50 sekundi specifičnog impulsa jednom mjesečno, što bi omogućilo hopperu da tijekom dvogodišnje misije prijeđe oko 150 kilometara.
Iako ova misija ima potencijal za otkrivanje niza zanimljivih znanstvenih lokacija, trenutno je na čekanju. Nije dobila financiranje za fazu II, a u posljednjih nekoliko godina nije bilo značajnih razvojnih ažuriranja. Ipak, s obzirom na rastući interes za istraživanje Tritona i popularnost koncepta hoppera na drugim nebeskim tijelima, moguće je da će neka verzija ove misije jednog dana zaživjeti. No, znanstvenici će za sada morati pričekati.
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
