Prvog srpnja astronomi su uočili neobičan objekt koji se nevjerojatnom brzinom kreće prema Suncu. Dobili smo i ime: 3I/ATLAS. Već pri prvom promatranju bilo je jasno da dolazi izvan Sunčeva sustava. Bio je to tek treći put u povijesti da je otkriven pravi međuzvjezdani posjetitelj.
No ovaj nije poput prethodnih. Ogroman, brz i zagonetan, 3I/ATLAS već je srušio nekoliko rekorda.
Procjene pokazuju da se kreće brzinom od 245.000 kilometara na sat — više nego ijedan drugi objekt opažen u našem sustavu. Uz to, promjer bi mu mogao dosezati 20 kilometara, a postoje naznake da je stariji i od samog Sunca.
Zasad se smatra da je riječ o kometu, ali niz neuobičajenih svojstava naveo je dio znanstvene zajednice da razmotri i alternativna tumačenja.
Tehnologija izvanzemaljaca ili samo led i prašina?
Jedan od onih koji ne isključuju ni najdalje mogućnosti jest Avi Loeb, astrofizičar s Harvarda. Njegov novi znanstveni rad, još nerecenziran, nedavno je objavljen na otvorenom serveru arXiv pod naslovom: “Je li 3I/ATLAS izvanzemaljska tehnologija?”
Loeb nije stran znanstvenim kontroverzama. Još 2017. ustvrdio je da bi ʻOumuamua — prvi poznati međuzvjezdani objekt koji je prošao kroz naš sustav — mogao biti tehnološki artefakt, a ne prirodno nebesko tijelo.
U slučaju 3I/ATLAS-a, pažnju mu je privukla neuobičajena orbita koja vodi objekt neobično blizu Venere, Marsa i Jupitera — putanja koju, tvrdi Loeb, nije lako objasniti isključivo gravitacijskim utjecajima.
I mi smo slali sonde u međuzvjezdani prostor
Zvuči nevjerojatno da bi neka druga civilizacija mogla slati sonde kroz galaksiju, ali ljudi su to već učinili.
U sedamdesetima, NASA je lansirala Voyagere 1 i 2, koji su već napustili granice Sunčeva sustava. Ispod radara, Pioneer 10 i 11 također nastavljaju svoj put u međuzvjezdani prostor. Ako mi možemo poslati izaslanike u beskraj svemira, zašto to ne bi mogla i neka druga inteligentna vrsta?
No postavlja se ključno pitanje: ako i postoji takva sonda, kako bismo to uopće znali?
Kako prepoznati izvanzemaljsku sondu?
Većina objekata u Sunčevu sustavu ne svijetli sama – vidimo ih tek zahvaljujući svjetlosti koju reflektiraju. Što su veći, to ih je lakše otkriti.
Trenutno možemo uočiti objekte veličine od 10 do 20 metara, sve do orbite Jupitera. Naše vlastite letjelice, poput Voyagera, dugačke su otprilike desetak metara – uključujući antene. Ako je neka izvanzemaljska sonda slične veličine, primijetili bismo je tek kad bi ušla dublje u unutarnji Sunčev sustav.
Čak i tada, bilo bi teško odmah znati o čemu se radi. Znanstvenici bi prvo tražili znakove da je objekt prirodnog porijekla – primjerice, rep od isparene tvari, kakav imaju kometi.
S druge strane, postoje i indikatori koji bi mogli ukazivati na umjetno podrijetlo: prisutnost radiovalova, elektromagnetskih impulsa, manevara u orbiti, pa čak i promjene u orijentaciji – sve bi to moglo ukazivati na aktivni sustav komunikacije ili upravljanja letom.
Najjači signal? Stabilna orbita oko Zemlje. Kad bi objekt namjerno ušao u takvu putanju, to bi bio jasan znak ciljanog interesa — jer Zemlja je zasad jedini planet za koji sa sigurnošću znamo da sadrži život.
Bez čvrstih dokaza, ne možemo sa sigurnošću reći je li 3I/ATLAS prirodan ili tehnološki objekt. No sam njegov dolazak podsjeća koliko je svemir ogroman, star i još uvijek pun nepoznanica.
Većina pojava ima prirodna objašnjenja. No upravo oni najčudniji uljezi tjeraju znanost da se razvija – da preispitujemo metode opažanja, postavljamo nova pitanja i redefiniramo granice mogućeg.
Ivan je novinar, bloger i autor s više od 15 godina iskustva u digitalnim medijima. Piše o širokom spektru tema, uključujući svemir, astronomiju, znanost, povijest i arheologiju. Objavljuje kao gostujući autor u Večernjem listu, a kao stručni sugovornik gostovao je u emisijama na kanalima Science Discovery i History Channel. Osnivač je portala Kozmos.hr, prvog hrvatskog online magazina posvećenog popularizaciji znanosti i svemira.
