Novo istraživanje utvrdilo je da je naš mozak poput vremeplova koji nas neprestano „vraća u prošlost“ kako bi se lakše nosio s „dinamičnim“ svijetom oko nas.
„Uzdrmani svijet“
Naše oči stalno zaprimaju ogromne količine vizualnih informacija – milijuni oblika, boja i kretanja koja se stalno mijenjaju oko nas. Procesuiranje ovih podataka nije lagan zadatak za naš mozak. S jedne strane, vizualni svijet se kontinuirano mijenja zbog promjena svjetla, gledišta i drugih čimbenika. S druge strane, naš se vizualni unos stalno mijenja zbog treptanja i činjenice da su naše oči, glava i tijelo često u pokretu.
Da biste dobili predodžbu o „bučnosti“ ovog vizualnog unosa, stavite telefon ispred očiju i snimite video uživo dok hodate okolo i gledate različite stvari. Uznemireni, neuredni rezultat upravo je ono s čime se vaš mozak nosi u svakom trenutku vašeg vizualnog iskustva. To se također može vidjeti u videu ispod. Bijeli krug s desne strane pokazuje potencijalne pokrete očiju, a mutna mrlja s lijeve strane otkriva nagli vizualni unos u svakom trenutku.
Umjesto da percipiramo fluktuacije i vizualni šum koji se može vidjeti na videu, mi opažamo dosljedno stabilno okruženje. Pa kako naš mozak stvara tu iluziju stabilnosti?
Naš mozak ključ percepcije
Tim znanstvenika u nedavnoj je studiji otkrio novi mehanizam koji – uz one ranije poznate – pomaže objasniti stabilnost naše percepcije okoline. Mozak automatski izglađuje naš vizualni unos tijekom vremena. Umjesto da analiziramo svaki pojedinačni vizualni snimak, u određenom trenutku percipiramo prosjek onoga što smo vidjeli u proteklih 15 sekundi. Dakle, spajanjem objekata kako bi izgledali sličniji jedan drugome, naš mozak nas vara da percipiramo stabilno okruženje. Život „u prošlosti“ može objasniti zašto ne primjećujemo suptilne promjene koje se događaju tijekom vremena.
Drugim riječima, mozak je poput vremeplova koji nas neprestano vraća u prošlost. To je poput aplikacije koja objedinjuje naš vizualni unos svakih 15 sekundi u jedan dojam kako bismo se mogli nositi sa svakodnevnim životom. Kad bi se naš mozak uvijek ažurirao u stvarnom vremenu, svijet bi se osjećao kao kaotično mjesto sa stalnim fluktuacijama svjetla, sjene i kretanja. Osjećali bismo se kao da cijelo vrijeme haluciniramo.
Tim znanstvenika ponovno je napravio vizualnu rekonstrukciju-simulaciju kako bi dočarali taj fenomen. Gledajući video ispod, lice na lijevoj strani polako stari 30 sekundi, a opet, vrlo je teško uočiti puni razmjer promjene u dobi. U stvari, promatrači percipiraju lice kako starije sporije nego što zapravo jest. Kako bi testirali ovu iluziju pitali su stotine sudionika i zamolili ih da pogledaju krupne planove lica koja se kronološki mijenjaju u dobi u 30-sekundnim timelapse videozapisima. Na završno pitanje da kažu starost lica na samom kraju videa, sudionici su gotovo dosljedno navodili dob lica koja je predstavljena 15 sekundi prije.
Mozak teži prošlosti
Primjer iz videa dokazuje da smo kontinuirano pristrani prema prošlosti i tako nas mozak stalno vraća u prethodnih deset do 15 sekundi (gdje je lice bilo mlađe). Umjesto da vide najnoviju sliku u stvarnom vremenu, ljudi zapravo vide ranije verzije jer je vrijeme osvježavanja našeg mozga oko 15 sekundi. Dakle, ova iluzija pokazuje da vizualno izglađivanje tijekom vremena može pomoći u stabilizaciji percepcije.
Ono što mozak u biti radi je odugovlačenje. Previše je posla stalno se baviti svakim snimkom koji dobije, pa se mozak drži prošlosti jer je prošlost dobar prediktor sadašnjosti. U osnovi recikliramo informacije iz prošlosti jer je to učinkovitije, brže i manje posla.
Posljedice ovog fenomena
Postoje pozitivne i negativne implikacije na naš mozak koji radi s ovim malim zaostatkom u procesu obrade našeg vizualnog svijeta. Odgoda je izvrsna jer nas sprječava da se svakodnevno bombardiramo vizualnim unosom, ali također može riskirati posljedice života ili smrti kada je potrebna apsolutna preciznost.
Na primjer, radiolozi pregledavaju stotine slika u serijama, videći nekoliko povezanih slika jednu za drugom. Kada gledaju rendgenski snimak, od kliničara se obično traži da identificiraju sve abnormalnosti i zatim ih klasificiraju. Tijekom ovog zadatka vizualnog pretraživanja i prepoznavanja, istraživači su otkrili da se odluke radiologa ne temelje samo na sadašnjoj slici, već i na slikama koje su prethodno vidjeli, što bi moglo imati teške posljedice za pacijente.
Tromost našeg vizualnog sustava u ažuriranju može nas učiniti slijepima za trenutne promjene jer hvata naš prvi dojam i vuče nas prema prošlosti. U konačnici, međutim, polja kontinuiteta promiču naše iskustvo stabilnog svijeta. Istodobno, važno je zapamtiti da prosudbe koje donosimo svaki dan nisu potpuno utemeljene na sadašnjosti, već snažno ovise o onome što smo vidjeli u prošlosti.
Korištenjem matičnih stanica znanstvenici stvorili mini mozak s “očima”
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Izvori:
