Nakon više od 50 godina otkako je završila era Apollo misija, Sjedinjene Države spremaju se na novo putovanje prema Mjesecu koje bi moglo otvoriti sasvim novo poglavlje istraživanja svemira. NASA-ina dugo odgađana misija Artemis II trebala bi poletjeti s Floride već 1. travnja, a premda posada neće sletjeti na Mjesec, riječ je o prvom ljudskom letu prema Zemljinu prirodnom satelitu još od vremena kada je čovjek ondje posljednji put kročio.
Na put dug oko deset dana krenut će četvero astronauta: Amerikanci Reid Wiseman, Victor Glover i Christina Koch te Kanađanin Jeremy Hansen. Njihova zadaća nije slijetanje, nego prelet oko Mjeseca, po uzoru na povijesni Apollo 8 iz 1968. godine. Ipak, simbolika ove misije daleko nadilazi samu putanju: prvi put će na jednu mjesečevu misiju poletjeti žena, osoba druge boje kože i astronaut koji nije Amerikanac.
Artemis II ujedno će biti i prvi let s posadom na NASA-inoj novoj raketi SLS, golemoj narančasto-bijeloj letjelici kojom Washington želi ponovno uspostaviti redovite misije prema Mjesecu. Dugoročni cilj nije samo povratak, nego i izgradnja trajne baze koja bi jednog dana mogla postati odskočna daska za putovanja prema Marsu.
Wiseman, zapovjednik misije, već je poručio da se Amerika vraća na Mjesec zato što je to sljedeći korak na putu prema Crvenom planetu. Upravo je to i srž cijelog programa Artemis, nazvanog po božici koja je u grčkoj mitologiji bila Apolonova sestra blizanka: Mjesec je zamišljen kao poligon na kojem će se testirati tehnologije za mnogo zahtjevnija putovanja u duboki svemir.
Nova utrka, drukčiji ulozi
Ta ambicija danas ima i jasnu geopolitičku dimenziju. Kina, naime, planira spustiti ljude na Mjesec do 2030. godine, a u fokusu joj je i južni pol, područje koje privlači pozornost zbog mogućih prirodnih resursa. Zbog toga se sve češće govori o novoj svemirskoj utrci, iako neki stručnjaci upozoravaju da današnja situacija ipak nije preslika hladnoratovskog nadmetanja između SAD-a i Sovjetskog Saveza.
Matthew Hersch, profesor s Harvarda, smatra da je utrka iz 1960-ih bila povijesno jedinstvena i da se u istom obliku vjerojatno neće ponoviti. Po njegovu tumačenju, Kina se trenutačno ponajprije natječe sama sa sobom. No i bez otvorene političke drame ostaje činjenica da Washington želi pokazati da još može predvoditi ljudsko istraživanje svemira.
Razlika u odnosu na Apollo nije samo u političkom trenutku nego i u tehnologiji. Današnja računala, sustavi navođenja i podrške posadi neusporedivo su napredniji od onih kojima je raspolagao Apollo 8. Hersch je to sažeo slikovitom usporedbom: elektronika u tadašnjoj letjelici bila je, grubo rečeno, na razini današnje vrlo napredne pećnice, dok Artemis II nosi tehnologiju koja bi astronautima iz 1968. bila gotovo nezamisliva.
Ipak, tehnološki napredak ne znači i odsutnost rizika. NASA-ina nova letjelica nikada još nije prevozila ljude niti je ušla u misiju prema Mjesecu. Posada će se uputiti više od 384.000 kilometara od Zemlje, što je otprilike tisuću puta dalje od Međunarodne svemirske postaje. Drugim riječima, čim se odvoje od Zemljine blizine, astronauti ulaze u okruženje u kojem pogreške imaju mnogo ozbiljnije posljedice.
Let bez prava na pogrešku
Upravo zato NASA i bivši astronauti otvoreno govore o opasnostima misije. Peggy Whitson, nekadašnja glavna NASA-ina astronautkinja, upozorila je da se ne smije prihvatiti ništa manje od savršenstva, jer svako spuštanje standarda znači i veći rizik. U svemirskoj povijesti, podsjeća ona, nesreće nisu apstraktan scenarij nego stvarnost u kojoj ljudi ginu.
Zbog toga će prvi dio misije biti posvećen provjerama i manevrima u blizini Zemlje. Posada će ondje testirati ključne sustave i potvrditi da i raketa i svemirska letjelica rade kako treba. Tek ako sve prođe bez problema, Artemis II krenut će prema Mjesecu.
Ta provjera nije sama sebi svrha. Glavni je cilj otvoriti put sljedećim koracima NASA-ina lunarnog programa, među kojima je i povratak ljudi na površinu Mjeseca 2028. godine, u završnoj godini mandata predsjednika Donalda Trumpa. Upravo je taj rok izazvao podignute obrve među dijelom stručnjaka, ponajprije zato što se američki plan u velikoj mjeri oslanja na privatni sektor.
Naime, za samo slijetanje neće biti dovoljni SLS i Orion. Astronautima će trebati i zasebni lunarni lander, koji je još u razvoju, a na njemu rade suparničke kompanije iza kojih stoje Elon Musk i Jeff Bezos. To dodatno pojačava neizvjesnost oko rasporeda, tim više što je program Artemis već opterećen odgodama i golemim rastom troškova.
Unatoč svemu, u NASA-i se nadaju da bi Artemis II mogao vratiti barem dio onog rijetkog osjećaja zajedničkog ushićenja koji je svojedobno izazvao Apollo 8. Uoči Božića 1968. svijet je pratio Franka Bormana, Jima Lovella i Billa Andersa dok su letjeli oko Mjeseca, a prema tadašnjim procjenama njihovo je putovanje na treperavim televizijskim ekranima gledalo oko milijardu ljudi. Posada je ostala upamćena i po slavnoj fotografiji Earthrise, prizoru Zemlje kako izlazi iznad mjesečeva horizonta, slici koja je postala jedna od ikona svemirskog doba.
Gotovo šest desetljeća poslije Amerika ponovno ulazi u misiju prema Mjesecu u trenutku dubokih podjela i nesigurnosti. Artemis II zato nije samo tehnički test ni politički projekt, nego i pokušaj da se svemiru ponovno vrati ona rijetka snaga koja na trenutak nadilazi granice, izbore i svakodnevne sukobe. Ako posada uspije, to neće biti kraj puta, nego početak nove ere u kojoj Mjesec više neće biti odredište iz prošlosti, nego prva postaja prema onome što tek dolazi.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
Odgovori