Nova studija razmatra koliki je rizik od udara tijela izvan Sunčeva sustava.
Tri međuzvjezdana objekta do sada su potvrđeno prošla kroz unutarnji Sunčev sustav. Prvi je bio ‘Oumuamua 2017. godine, zatim komet 2I/Borisov 2019., a sada je na redu komet 3I/Atlas koji se trenutačno nalazi nedaleko od Sunca. Svaki od njih došao je iz međuzvjezdanog prostora i samo nakratko zadržao u našem kozmičkom susjedstvu, no njihova pojava potaknula je pitanje koje postaje sve važnije: mogu li takvi objekti predstavljati prijetnju Zemlji?
Tijekom 4,6 milijardi godina povijesti Sunčeva sustava kroz njega su vjerojatno prošle nebrojene milijarde sličnih tijela. Neka su možda i udarila u Zemlju, stvarajući ogromne kraterske strukture poput one u Vredefortu u Južnoafričkoj Republici. Iako je danas Sunčev sustav mnogo mirniji nego u doba svoga nastanka, nema dokaza da se broj međuzvjezdanih objekata koji ga presijecaju smanjio. To znači da bi takvi prolaznici i dalje mogli predstavljati stvaran, iako teško mjerljiv rizik.
Modeliranje nevidljive prijetnje
Na to pitanje pokušao je odgovoriti tim znanstvenika pod vodstvom Darryla Seligmana sa Sveučilišta Michigan State. Njihovo istraživanje, analizira raspodjelu, brzine i orbitalna svojstva međuzvjezdanih tijela koja bi mogla presjeći Zemljinu putanju.
Autori nisu pokušali izračunati koliko se takvih tijela doista nalazi u galaksiji jer za to nema dovoljno podataka. Umjesto toga, pomoću računalnih simulacija stvorili su zamišljenu populaciju međuzvjezdanih objekata i proučili kako bi se mogli kretati. Pretpostavili su da većina potječe iz sustava crvenih patuljaka, takozvanih M-zvijezda, jer su one najbrojnije u Mliječnoj stazi. Sami autori pritom naglašavaju da je ta pretpostavka djelomično proizvoljna, budući da kinematika međuzvjezdanih tijela još nije poznata.
Kako bi dobili što realniji rezultat, u simulacije su uključili oko deset milijardi zamišljenih objekata s tipičnim gibanjima M-zvijezda. Od njih je oko deset tisuća imalo orbite koje bi mogle presjeći Zemljinu stazu. Analiza je pokazala da bi međuzvjezdani objekti najčešće dolazili iz dvaju smjerova: iz smjera Sunčeva apeksa, točke na nebu prema kojoj se Sunce giba kroz Mliječnu stazu, te iz ravnine galaktičkog diska.
Smjer kretanja određuje vjerojatnost udara
Sunčev apeks označava točku u smjeru Sunčeva gibanja unutar galaktičke okoline. Budući da se cijeli Sunčev sustav kreće prema toj točki, vjerojatnije je da će većina međuzvjezdanih tijela pristizati upravo odatle. Ravnina galaktičkog diska također predstavlja područje veće gustoće jer se u njoj nalazi većina zvijezda i planetarnih sustava pa je i učestalost potencijalnih prolaznika veća.
Simulacije su pokazale zanimljiv obrazac: iako tijela koja dolaze iz tih smjerova često imaju visoke brzine, ona koja mogu udariti u Zemlju obično su sporija. Riječ je o objektima s niskim ekscentricitetom hiperboličnih orbita, na koja Sunčeva gravitacija ima jači utjecaj. Takva tijela mogu biti usporena i privučena dovoljno da se njihova putanja približi Zemlji.
I godišnja doba imaju ulogu. Najbrži međuzvjezdani objekti vjerojatnije dolaze u proljeće, kada se Zemlja giba prema Sunčevu apeksu, dok se veći broj potencijalnih udara očekuje zimi, kada se naš planet nalazi na suprotnoj strani, u smjeru Sunčeva antiapeksa.
Najizloženiji dijelovi planeta
Model pokazuje da su područja blizu ekvatora najizloženija mogućim udarima, dok je rizik nešto veći i na sjevernoj hemisferi, gdje živi gotovo 90 posto svjetskog stanovništva. Autori naglašavaju da su rezultati ograničeni na objekte koji imaju gibanja karakteristična za M-zvijezde i da bi se raspodjela promijenila ako bi se u obzir uzela drukčija početna kinematika.
Unatoč ograničenjima, studija pruža vrijedan okvir za buduća opažanja, posebno za rad nopservatorija Vera C. Rubin i istraživanja Legacy Survey of Space and Time (LSST). Taj će projekt omogućiti sustavno praćenje brzih i slabih objekata koji prolaze kroz unutarnji Sunčev sustav, čime bi se mogle potvrditi ili odbaciti procjene tima.
Zasad ne znamo koliko međuzvjezdanih objekata prolazi kroz naš sustav niti koliko ih ostaje privremeno zarobljeno Sunčevom gravitacijom. No znamo da dolaze i da njihova opažanja mogu otkriti mnogo o strukturi i dinamici naše galaksije. Kada buduća promatranja omoguće precizno određivanje njihova podrijetla i putanja, znanstvenici će po prvi put moći izračunati stvarnu vjerojatnost da Zemlju jednog dana pogodi putnik koji dolazi izvan našeg Sunčeva susjedstva
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
