Znanstvenici predlažu da međuzvjezdani objekti, poput nedavno otkrivenog 3I/ATLAS, mogu poslužiti kao početna jezgra za formiranje planeta oko mladih zvijezda. Takav mehanizam mogao bi riješiti dugogodišnji problem u teorijama nastanka planeta i objasniti zašto se divovski planeti češće pojavljuju oko masivnijih zvijezda.
Međuzvjezdani objekti nalikuju asteroidima i kometima, ali su izbačeni iz vlastitih planetarnih sustava i sada lutaju među zvijezdama. Povremeno prolaze kroz druge sustave, a od 2017. astronomi su uočili tri takva posjetitelja u Sunčevu sustavu: 1I/ʻOumuamua, 2I/Borisov i najnoviji 3I/ATLAS, otkriven u ljeto 2025.
Iako na prvi pogled izgledaju kao usputne pojave, nova istraživanja pokazuju da bi njihova uloga mogla biti daleko značajnija. Profesorica Susanne Pfalzner iz Forschungszentrum Jülich u Njemačkoj na ovogodišnjem EPSC-DPS2025 skupu u Helsinkiju predstavila je rezultate koji upućuju na to da međuzvjezdani objekti mogu ubrzati proces nastanka planeta.
Problem u postojećim modelima
Planeti nastaju u diskovima plina i prašine oko mladih zvijezda. Prema standardnom modelu, proces akrecije započinje spajanjem sitnih čestica u sve veće objekte, dok ne nastanu tijela planetarne veličine. Međutim, računalne simulacije pokazuju ozbiljnu prepreku: teško je objasniti kako nastaju objekti veći od jednog metra. Veće stijene u sudarima se najčešće odbijaju ili raspadaju umjesto da se spoje.
Ovaj “metarski problem” godinama je mučio teoretičare, a bez njegovog rješenja teško je objasniti kako uopće nastaju jezgre divovskih planeta.
Prema modelima profesorice Pfalzner, međuzvjezdani objekti mogli bi zaobići taj problem. Mladi zvjezdani diskovi dovoljno su masivni da gravitacijski zarobe milijune tijela veličine ʻOumuamue (oko 100 metara dužine). Ta tijela mogu poslužiti kao jezgre na koje se hvata dodatni materijal, čime se proces nastanka planeta značajno ubrzava.
“Međuzvjezdani prostor mogao bi isporučivati gotove sjemenke za novu generaciju planeta”, objašnjava Pfalzner.
Zašto su divovski planeti češći oko masivnih zvijezda?
Plinoviti divovi poput Jupitera vrlo su rijetki oko najmanjih i najhladnijih zvijezda, takozvanih M-patuljaka, ali češći su u sustavima s masivnijim zvijezdama, uključujući i one slične Suncu. To je problematično jer diskovi oko zvijezda Sunčeve mase traju tek oko 2 milijuna godina – vremenski okvir u kojem je teško objasniti nastanak divovskih planeta standardnim procesima.
Ako su međuzvjezdani objekti zarobljeni već u ranim fazama, tada oni ubrzavaju akreciju i omogućuju da divovski planeti nastanu unutar trajanja diska. “Masivnije zvijezde učinkovitije zarobljavaju međuzvjezdane objekte u svoje diskove. To objašnjava zašto se divovski planeti češće pojavljuju upravo oko takvih zvijezda”, kaže Pfalzner.
U nastavku istraživanja Pfalzner planira modelirati koliko od tih milijuna zarobljenih tijela doista može postati jezgra planeta. Također, želi provjeriti raspoređuju li se međuzvjezdani objekti ravnomjerno u disku ili se skupljaju u određenim zonama koje bi mogle postati žarišta nastanka planeta.
Ovi rezultati otvaraju novo razumijevanje nastanka planetarnih sustava i sugeriraju da međuzvjezdani prostor možda ima aktivniju ulogu u oblikovanju planeta nego što se dosad mislilo.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
