Kako su drevni narodi predviđali pomrčine bez modernih alata

Kako su drevni narodi predviđali pomrčine i danas zbunjuje znanstvenike. Njihova sposobnost da točno predvide Sunčeve i Mjesečeve pomrčine bez ijednog modernog instrumenta pokazuje koliko je daleko sezao njihov sustavni pogled prema nebu. Nisu imali teleskope, računala ni satelite. Imali su vedro nebo, izoštreno pamćenje i stoljeća promatranja. Nisu nagađali. Računali su.

Ovakva razina predviđanja nije se pojavila odjednom. Bila je rezultat mnogih generacija koje su promatrale nebo, bilježile uzorke i razumjele ritmove svemira. Danas, dok ponovno otkrivamo kako su drevni narodi predviđali pomrčine, uviđamo da to nije bila samo rana astronomija. Bio je to temelj znanstvenog razmišljanja.

Babilon i početak praćenja pomrčina

Babilonci su nam ostavili glinene pločice koje sadrže jedan od najstarijih sustava za predviđanje pomrčina. Već oko 700. pr. Kr., svećenici-astronomi koristili su ono što danas nazivamo Sarosov ciklus, obrazac prema kojem se slične pomrčine ponavljaju svakih otprilike 18 godina.

Tekstovi poput MUL.APIN-a prikazuju sustavno praćenje Mjeseca i Sunca, potkrijepljeno stoljećima bilježenja podataka. Ti zapisi sugeriraju da su babilonski znanstvenici mogli predvidjeti ne samo kada će se pomrčina dogoditi, već i gdje bi mogla biti vidljiva.

Dostupni dokazi upućuju na to da su razvili matematički model nebeskih kretanja znatno prije Grka. Možda nisu poznavali fiziku orbita u suvremenom smislu, ali znali su da nebo ima pravila — i ta pravila su se mogla naučiti.

Kako su drevni narodi predviđali pomrčine u Mezoamerici

Civilizacija Maja pokazuje što se događa kada se astronomija utka u svaki aspekt života. Od njihovih gradova do njihovih obreda, sve je bilo povezano s kretanjem nebeskih tijela.

Drezdenski kodeks, jedan od rijetkih sačuvanih predkolumbovskih rukopisa, sadrži detaljne tablice za predviđanje Sunčevih i Mjesečevih pomrčina. Te tablice bile su usklađene s kalendarima Tzolk’in i Haab’ — jednim ritualnim ciklusom od 260 dana i jednim solarno-godišnjim od 365 dana — koji su zajedno omogućavali precizno određivanje “sezona pomrčina”.

Majanski su astronomi koristili zvjezdarnice poput El Caracola u Chichén Itzá, koje su vjerojatno bile usklađene s Venerom i Suncem. Takve građevine služile su kao alati za promatranje, omogućujući im da precizno označe točke na horizontu s kojih su pomrčine mogle biti vidljive.

Maje su nam pokazale da arhitektura, mit i znanost mogu djelovati kao jedno.

Indijska astronomija i predviđanje pomrčina kroz mit i matematiku

Drevni indijski astronomi dali su izuzetno precizne modele kretanja nebeskih tijela. Surya Siddhanta, sanskrtski tekst star više od 1.500 godina, sadrži formule za izračun pomrčina koristeći geometriju i trigonometriju. Još ranije, matematičar Aryabhata opisao je kretanje Zemlje i Mjeseca s iznenađujućom točnošću.

U isto vrijeme, predviđanje pomrčina u Indiji bilo je utkano u mitološke priče. Legende o Rahuu i Ketuu, sjenovitim bićima koja “gutaju” Sunce i Mjesec, bile su simboličan način objašnjavanja tih događaja. No Rahu i Ketu nisu bile samo legende — predstavljali su mjesečeve čvorove, točke gdje se staze Sunca i Mjeseca sijeku. Upravo se na tim mjestima događaju pomrčine.

Indijska astronomija nas uči da znanost i mitologija nisu morali biti u sukobu. Često su služili istoj svrsi — očuvanju znanja i njegovom prijenosu dalje.

Najstariji zapis o pomrčini dolazi iz Kine

Kina posjeduje jedan od najstarijih poznatih zapisa o pomrčini. Shu Ching (poznata i kao Knjiga dokumenata) opisuje Sunčevu pomrčinu koja se dogodila 22. listopada 2137. pr. Kr., za vrijeme vladavine cara Zhong Kanga. Prema legendi, dvorski astronomi Hsi i Ho nisu uspjeli predvidjeti pomrčinu, zbog čega su pogubljeni. Iako je povijesna točnost ovog događaja upitna, sam zapis pokazuje koliko su takvi događaji bili značajni u drevnoj Kini.

Pomrčine su smatrane znakovima iz svemira. Točna predviđanja bila su nužna za održavanje ravnoteže između carskog poretka i neba. Kineski su astronomi razvili lunarno-solarne kalendare i detaljno bilježili sve što su promatrali na nebu, postavljajući temelje jedne od najdugovječnijih znanstvenih tradicija.

Tijekom stoljeća, ta se praksa razvijala, stvarajući najduži i najdetaljniji povijesni zapis o promatranju svemira.

Kako su drevni narodi predviđali pomrčine bez instrumenata ili pisma

Nevjerojatno je da su mnoge kulture uspjele predviđati pomrčine bez ikakvih alata, pa čak i bez pisanog jezika. Umjesto toga, koristile su:

• Orijentire na horizontu, poput kamenja, hramova ili kula

• Brojanje mjesečevih faza i mjerenje vremenskih ciklusa

• Usmenu predaju, kroz priče i obrede

• Promatranje mjesečevih čvorova, čak i ako nisu znali njihovo znanstveno značenje

• Građevine poput drevnih zvjezdarnica, koje su služile kao kalendari

Te metode zahtijevale su strpljenje, točnost i sposobnost da se znanje sačuva kroz generacije.

Što znanje o pomrčinama otkriva o inteligenciji starih naroda

Ovo nije samo priča o astronomiji. Ovo je priča o znanju. Kada pitamo kako su drevni narodi predviđali pomrčine, zapravo pitamo kako su razumjeli svijet. Oni su ga vidjeli kao sustav — povezan, mjerljiv i smislen. Pomrčine nisu bile nasumične. Imale su uzorke. I ti su uzorci mogli biti naučeni.

U vrijeme kada je nebo bilo jedini “ekran” koji su ljudi promatrali, oni su ga pretvorili u knjigu. Čitali su ga očima, pamćenjem i arhitekturom.

Sustavi koje su stvorili nisu bili jednostavni. Bili su promišljeni, stabilni i dugoročni. To je vrsta znanosti koju tek počinjemo u potpunosti cijeniti.

Zapanjujuće je da su ljudi mogli predvidjeti nestanak Sunca bez ijednog instrumenta. Ali još je zadivljujuće to što su to znanje uspjeli prenijeti kroz stoljeća. To je ono što ih čini nezaboravnima.