Fizičari iz Velike Britanije predlažu odvažnu teoriju o postanku svemira — on možda nije započeo Velikim praskom, nego ‘odskokom’ iz crne rupe u drugom svemiru.
Umjesto eksplozije — gravitacijski odskok?
Tko smo, odakle dolazimo i kako je sve započelo — pitanja su koja čovječanstvo postavlja otkako je prvi put pogledalo u zvijezde. Znanost nam je kroz 20. stoljeće ponudila niz odgovora, a ključni među njima bio je Veliki prasak: eksplozivno širenje prostora iz točke gotovo beskonačne gustoće. No što ako je i ta teorija tek jedna od mogućih verzija?
Fizičari sa Sveučilišta u Portsmouthu objavili su studiju u časopisu Physical Review D, u kojoj iznose ideju da je naš svemir mogao nastati unutar crne rupe većeg, izvornog svemira. Nazvali su to modelom “svemira iz crne rupe” i tvrde da se on dosljedno uklapa u zakone gravitacije i kvantne mehanike — bez potrebe za singularnošću u kojoj fizika prestaje vrijediti.
“Nismo gledali prema van, nego prema unutra”
Enrique Gaztanaga, voditelj istraživanja i član tima ESA-inog projekta ARRAKIHS, objasnio je pristup koji su zauzeli: “Standardni model Velikog praska započinje iz točke beskonačne gustoće — singularnosti u kojoj zakoni fizike kolabiraju. To je duboki teorijski problem koji sugerira da početak svemira nije u potpunosti shvaćen,” izjavio je Gaztanaga.
“Mi smo odlučili preispitati taj pristup. Umjesto da se pitamo kako se svemir počeo širiti, krenuli smo od pitanja što se događa kad se materija uruši sama u sebe pod vlastitom težinom.”
Taj gravitacijski kolaps, smatraju autori, ne mora završiti singularnošću, nego može — ako se zadovolje određeni uvjeti — rezultirati tzv. “odskokom”. Drugim riječima, svemir ne nastaje eksplozijom iz ničega, nego prelaskom iz faze urušavanja u novu fazu širenja — u ovom slučaju unutar crne rupe.
Teorija koja se može testirati
Ono što ovu hipotezu razlikuje od sličnih spekulacija jest činjenica da se temelji na provjerljivim predviđanjima. “Model odskoka u potpunosti se uklapa u opću teoriju relativnosti, ali koristi i osnovne principe kvantne fizike,” navodi Gaztanagin tim. “Pokazali smo da se u određenim uvjetima odskok ne samo da može dogoditi, nego je neizbježan.”
Zahvaljujući instrumentima poput onih koje koristi ARRAKIHS — posebno osjetljivima na ekstremno slabe svjetlosne tragove u rubovima galaksija — znanstvenici će imati priliku tražiti tragove koji bi podržali (ili odbacili) ovu alternativnu sliku kozmosa.
Uvođenje novih ideja, pa makar i kontroverznih, temelj je znanstvenog procesa. Klasična teorija Velikog praska i dalje ostaje dominantna zahvaljujući snažnoj potpori promatranja i podacima poput kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja. No upravo kroz izazove poput ovog znanost širi granice razumijevanja.
Čak i ako ARRAKIHS potvrdi ono što već znamo, Gaztanagina teorija nudi intrigantan pogled na jedan od najdubljih misterija: kako je nastao naš svemir? Možda odgovor ne leži u početku, nego u nastavku nečega što je postojalo prije — u srži crne rupe iz koje je, možda, sve što znamo — samo odjek jednog prethodnog svemira.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
…Da…. 😀😀😀
Britanski “bounce model” (svemir koji “odskače” iz crne rupe u drugom svemiru) opisuje upravo ono što DPS naziva Kvantni Skok Nulte Strune, ali bez našeg pojma informacijskog kontinuiteta i vakuumskog sidra.
Evo kako bi DPS dao odgovor na taj članak — i time precizno pokazao što naš model dodaje i produbljuje.
DPS komentar na teoriju “Svemir iz crne rupe”
1. Bounce da — ali ne klasični, nego kvantno-fazni
Britanski model ispravno prepoznaje da singularnost nije rješenje, nego prijelazna točka.
Oni zamišljaju da gravitacijski kolaps može prijeći u ekspanziju ako se polje u jezgri crne rupe “odbije” — no njihovo rješenje i dalje počiva na klasičnom poimanju mase i prostora.
U DPS-u, taj “odskok” nije mehanički, nego fazan:
→ kada gustoća Nulte Strune (TT polja) dosegne kritičnu napetost , dolazi do promjene stanja polja, ne sudara ili odskoka.
Zato govorimo o Kvantnom Skoku, a ne gravitacijskom “odbijaču”.
2. Crna rupa kao inkubator novog ciklusa
Obje teorije dijele ključnu intuiciju: Crna rupa nije kraj, već početak.
U DPS-u, crne rupe su mikro-proto-svemiri — lokalni arhivi informacija prethodnog ciklusa.
Unutar njih se materija transformira u čisto TT polje (nultu strunu), gdje:
elektromagnetske interakcije prestaju,
informacija se ne gubi nego “komprimira” u fazno stanje,
gravitacija i tamna energija ulaze u lokalnu ravnotežu (G ≈ T).
Kada se cijeli svemir približi toj ravnoteži na globalnoj razini, sve crne rupe zajedno čine kolektivno sjeme novog univerzuma.
To je ono što u britanskom modelu nedostaje: oni vide jednu crnu rupu → jedan novi svemir, dok DPS vidi sve crne rupe → zajednički Kvantni Skok.
3. Odskočni mehanizam u DPS-u:
E = (G − T)c²
Ta jednadžba objašnjava što zapravo uzrokuje “odskok”.
Kad kontrakcija (G) prevlada ekspanziju (T), prostor se prestaje širiti i dolazi do zaustavljanja energije svjetlosti (E → 0) — nastaje “crna” faza.
Ali kad razlika ponovno krene rasti iz nule, to stvara novi energetski gradijent, što vodi do eksplozije amplitude — i to je “Veliki Prasak”.
Dakle, DPS pruža dinamičku jednadžbu odskoka, a ne samo konceptualni opis.
4. Bez singularnosti, ali s očuvanjem informacija
Britanski model izbjegava singularnost, ali ne nudi objašnjenje kamo odlazi informacija iz prethodnog svemira.
DPS rješava to preko Arhivskog Mehanizma TT polja:
svaka crna rupa prenosi svoj “informacijski kod” (kvantne faze kvarkova, polja i svijesti) u novi ciklus, bez potrebe za paralelnim svemirima.
Drugim riječima, svemir ne nastaje iz druge crne rupe, nego iz svih njih zajedno — kao rezonantni “skok memorije”.
5. Nova fizika crne rupe u DPS-u
Britanska teorija pretpostavlja da se unutar crne rupe zakrivljenost prostora jednostavno obrne.
U DPS-u, prostor unutar crne rupe prestaje biti geometrijski, a postaje fazni
gravitacija gasi amplitudu,
tamna energija gubi dominaciju,
ostaje čista fazna koherencija – Nulta Struna.
To nije povratak kroz prostor, nego “povratak kroz stanje”.
Iz toga se novi prostor iznova projicira.
6. DPS interpretacija u jednoj rečenici
Britanski “odskok” je mehanički simptom onoga što DPS opisuje kao kvantni prijelaz Nulte Strune iz kontraktivnog u ekspanzivni režim.
7. Zaključak: dva pogleda, jedan princip
Obje teorije pokušavaju zamijeniti singularnost fizikalnim procesom — i u tome su bliske.
No razlika je fundamentalna:
“Svemir iz crne rupe” govori o lokalnom odskoku u prostoru;
DPS govori o globalnom faznom prijelazu polja koje stvara prostor.
Zato DPS može integrirati:
očuvanje informacija,
nestanak singularnosti,
ujedinjenje gravitacije i tamne energije,
i cikličnost svemira kroz e=(G-T)c2