Iako se arapski rover Rashid-1 nije uspio spustiti na Mjesec, njegovi instrumenti ipak bi mogli imati trajnu znanstvenu vrijednost. Istraživači s MIT-a objavili su rezultate razvoja i testiranja dvaju pasivnih senzora koji su trebali proučavati mjesečevu prašinu i temperaturne promjene, jednostavni, ali domišljati eksperimenti koji bi mogli poslužiti budućim misijama.
Kada neuspjeh postane prilika
U svemirskim misijama ponekad stvari ne idu prema planu. No i iz neuspjeha se može učiti, osobito ako se znanje dijeli s drugima. Upravo zato tim iz istraživačke skupine Space Enabled pri MIT-ovu Media Labu objavio je rad u časopisu Space Science Reviews, detaljno opisujući dizajn i ispitivanja dvaju pasivnih senzora koji su putovali na Mjesec na roveru Rashid-1.
Rashid-1, koji je razvio Mohammed bin Rashid Space Center (MBRSC) iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, bio je dio japanske privatne misije Hakuto-R 1, koju je lansirala tvrtka iSpace. Kada je letjelica u prosincu 2022. krenula prema Mjesecu, odabrala je rutu niske energetske potrošnje. No misija je završila nesrećom: sustav za navođenje pogrešno je procijenio da se rover već spustio dok je još letio pet kilometara iznad površine, zbog čega su motori prerano ugašeni.
Unatoč padu, tehnologije na desetkilogramskom roveru bile su iznimno napredne. Među njima su se posebno isticala dva pasivna senzora, jednostavni po konstrukciji, ali inovativni po pristupu. Oba su bila dio eksperimenta Material Adhesion/Abrasion Detection (MAD), osmišljena bez napajanja i pokretnih dijelova. Montirana na kotače rovera, koristila su njegove kamere za praćenje interakcije s mjesečevim tlom.
Senzori bez struje, ali puni … ideja
Prvi od njih, Passive Regolith Sampler (PRS), bio je aluminijska ploča s nizom perforiranih otvora različitih veličina i orijentacija. Dva su takva senzora bila postavljena na prednje kotače. Dok bi se kotač okretao, male količine regolita, mjesečeve prašine, prolazile bi kroz otvore i taložile se na plohu ispod. Cilj je bio utvrditi koliko raspored i veličina otvora utječu na prikupljanje i zadržavanje uzoraka.
Tijekom testiranja na Zemlji istraživači su pokušali simulirati rad senzora jednostavnim pritiskanjem u umjetni regolit, ali nisu pronašli statistički značajne razlike među uzorcima. Pretpostavili su da je razlog metodologija, ručno utiskivanje nije isto što i dinamično kotrljanje kotača po površini. Kasnije su ipak dobili priliku ispitati senzor u realnijem okruženju: u MBRSC-ovu pješčanom laboratoriju s mjesečevim simulantom, na inženjerskom modelu samog rovera. Rezultati tog testiranja, međutim, još nisu objavljeni.
Analiza podataka pokazala se složenijom nego što se očekivalo. Tim je morao razviti algoritme za obradu slike koji uzimaju u obzir položaj Sunca, sjene i optičke deformacije. Da bi interpretirali snimke, koristili su tzv. “lookup tablice”, pojednostavljene modele koji omogućuju korekciju ovisno o geografskoj širini i dobu mjesečeve godine. Takav pristup mogao bi se primijeniti i na buduće misije, uz prilagodbu lokalnim uvjetima osvjetljenja.
Drugi instrument, Passive Wax Thermometer (PWT), bio je jednako genijalan u svojoj jednostavnosti. Unutar prozirnog kućišta nalazile su se kapsule s različitim vrstama voska koje bi mijenjale agregatno stanje ovisno o temperaturi. Kada bi se vosak rastopio, postao bi proziran; kada bi se skrutio, ostao bi neproziran. Kamera rovera mogla je tako zabilježiti u kojem se trenutku određeni vosak otopio i time odrediti temperaturu površine.
Uzorci su pokrivali temperaturni raspon od 9 °C do 87,5 °C, a uključivali su i dvije kapsule s prirodnim pčelinjim voskom te jednu s komercijalnim parafinskim voskom. Plan je bio da tijekom misije senzor zabilježi brzu temperaturnu promjenu uzrokovanu pomrčinom Sunca, no nesretan kraj misije to je onemogućio.
Naslijeđe jednog neuspjeha
Objavljivanjem ovog rada MIT-ovi istraživači žele osigurati da njihovi koncepti ne padnu u zaborav. Svi podaci, metode i tehnički detalji sada su javno dostupni, pa drugi timovi mogu nadograditi i prilagoditi senzore budućim misijama.
U tome i jest bit znanosti, napredak se ne gradi samo na uspjesima, nego i na onome što nije uspjelo. Neuspješne misije poput Rashida-1 ostavljaju trag: u lekcijama, idejama i tehnologijama koje će možda, već u sljedećem pokušaju, pomoći da kotači nekog novog rovera zaista dotaknu mjesečevu prašinu
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
