Prije točno 36 godina došlo je do tragične eksplozije na space shuttle Challengeru. Samo 73 sekunde nakon lansiranja 25. misije shuttlea s Cape Canaverala na Floridi, 28. siječnja 1986., letjelica je eksplodirala, odnijevši živote sedam astronauta; učiteljice Christe McAuliffe, pilota Michaela Smitha, zapovjednika Francisa Scobeea, stručnjaka za misiju Ellisona Onizukau, Judithe Resnick i Ronalda McNaira te zrakoplovnog inženjera Hughesa Gregoryja Jarvisa.
Sateliti TDRS-B i Spartan Halley
Glavni cilj shuttlea 51-L bio je lansiranje Satelita za praćenje i prijenos podataka (TDRS-B). Sa sobom je također nosio svemirsku letjelicu Spartan Halley, mali satelit koji je Challenger trebao ispustiti i potom pokupiti dva dana kasnije nakon što bi Spartan u međuvremenu izvršio promatranje Halleyevog kometa tijekom njegovog najbližeg prolaza pored Sunca.
Prva učiteljica u svemiru
Najveću pažnju među članovima posade stekla je prva učiteljica u svemiru Christa McAuliffe iz Concorda, američke savezne države New Hampshire, izabrane među 11.400 kandidata za svemirsko putovanje. McAuliffe je trebala održati dva predavanja iz orbite putem televizijskog prijenosa za učenike diljem SAD-a. Cilj programa bio je zainteresirati buduće studente za karijere u visokoj tehnologiji.
Problemi na samom početku lansiranja
Misija je doživjela probleme još na samom početku jer je lansiranje odgođeno za nekoliko dana, dijelom zbog kašnjenja u vraćanju prethodne misije shuttlea, 61-C (Columbia), na tlo. U noći prije lansiranja središnju Floridu zahvatio je jak hladni val koji je ostavio debeli ledeni pokrov na lansirnoj platformi. Na dan lansiranja, 28. siječnja, polijetanje je odgođeno za kasno prijepodne. Zbog niskih temperatura inženjeri su predlagali daljnja odgađanja leta, no NASA nažalost nije bila voljna poslušati.
Oko 40.000.000 ljudi, uključujući djecu i nastavnike u brojnim američkim školama, pratilo je lansiranje Challengera putem prijenosa uživo. Situacija nakon polijetanja tekla je relativno glatko sve do faze velikog aerodinamičkog pritiska. Kontrola misije rekla je Scobeeju: “Challenger, kreni punim gasom”, a nekoliko trenutaka kasnije letjelica je eksplodirala na visini od 14.000 metara. Jedan od znanstvenika na kontroli leta drhtavim je glasom prozborio: „Očito je došlo do velikog kvara.“ Na snimkama koje su kasnije izvučene iz olupine letjelice, može se čuti da je trenutak prije prekida signala pilot Michael Smith na engleskom rekao “Uh-oh.”
Krhotine Challenger padale su u Atlantski ocean više od sat vremena nakon eksplozije. Izvršene su ekstenzivne pretrage, ali članovi posade nažalost nikada nisu bili identificirani.
Rogersova komisija
Uslijedila je duboka istraga američke NASA-e i povjerenstva koje je imenovao američki predsjednik Ronald Reagan, a vodio bivši državni tajnik William Rogers. Ostali članovi komisije bili su astronauti Neil Armstrong i Sally Ride, probni pilot Chuck Yeager i fizičar Richard Feynman. Ono što je istragom izašlo na vidjelo bio je užasan niz a priori pretpostavki da će letjelica pretrpjeti manje poteškoće, ali da je u stanju podnijeti čak i gora opterećenja. Tragični događaj također je iznio na površinu činjenicu da se NASA godinama borila s pokušajima postizanja prevelikih zahtjeva, ali s premalo novaca.
Na ono što se pokazalo kao neposredan uzrok nesreće posumnjalo se već nekoliko dana nakon pokretanje istrage, a detaljan tijek događaja utvrđen je u roku od par tjedana. Oštra hladnoća smanjila je elastičnost dvaju gumenih O-prstena koji su vezivali dva donja segmenta desne rakete (eng. booster). U normalnim okolnostima, kada su se tri glavna motora shuttlea upalila, cijela letjelica bila je potisnuta prema naprijed, a same rakete su se upalile tek kada bi letjelica povratnim zamahom došla u sredinu. Na dan kada se dogodila nesreća, došlo je do efekta tkz. “zakretanja zgloba“, koji je spriječio ponovno brtvljenje prstena i otvorio put vrućim ispušnim plinovima da pobjegnu iz unutrašnjosti ‘booster’ rakete. Oblak crnog dima pojavio se na strani rakete koja nije bila vidljiva za većinu kamera.
Kako se vozilo uspinjalo, curenje se proširilo i nakon 59 sekundi iz rupe je izbio plamen visine 2,4 metra. Plamen je narastao na 12 metara i postupno olabavio jedan od tri podupirača koji su pričvršćivali booster na veliki vanjski spremnik tekućeg vodika i tekućeg kisika za motore. Kad se podupirač slomio, baza je ispala, a raketa pogodila vanjski spremnik goriva koji je potom eksplodirao. Za kamere na Zemlji to je izgledalo poput malog plamena s desne strane letjelice nekoliko sekundi prije nego što sve nestaje u velikoj vatrenoj kugli. Nažalost čak i da je plamen uočen pri samom lansiranju, ne bi bilo nade za spas posade jer orbiter ne bi mogao preživjeti odvajanje pri velikoj brzini tijekom dvominutnog izgaranja boostera.
Challenger se raspao u eksploziji, ali je prednji dio s kabinom za posadu ostao u komadu te nastavio letjeti prema gore zajedno s drugim krhotinama, uključujući krila i još uvijek goruće motore, prije nego što se strmoglavio u ocean. Vjerovalo se da je posada preživjela početni raspad, no da ih je gubitak pritiska u kabini onesvijestio u roku nekoliko sekundi, budući da nisu nosili zaštitna odijela. Smrt je vjerojatno nastupila zbog nedostatka kisika.
Nakon tragične eksplozije, organizirana je intenzivna akcija kako bi se izvuklo što više olupine i tijela posade. Zadatak je bio izrazito složen zbog snage eksplozije i nadmorske visine na kojoj se dogodila, kao i odvojenim putanjama boostera.
Izvješće Rogersove komisije, dostavljeno predsjedniku 6. lipnja, okrivilo je NASA-u, njen centar za svemirske letove Marshall u Huntsvilleu te izvođača radova Morton Thiokol Inc. za loš inženjering i upravljanje. Marshall je bio odgovoran za kontrolu boostera, motora i spremnika, dok je Morton Thiokol proizveo dijelove i sastavio ih u Svemirskom centru Kennedy.
Problemi u NASA-i isplivali su na površinu nakon dugogodišnje šutnje
Rogersova komisija čula je uznemirujuća svjedočanstva brojnih inženjera koji su najmanje dvije godine izražavali zabrinutost za pouzdanost brtvi i koji su upozorili nadređene na mogući kvar noć prije lansiranja 51-L. Jedna od najjačih preporuka Rogersove komisije bila je smanjiti komunikacijski jaz između upravitelja shuttlea i radnih inženjera. Kao odgovor na kritiku da su njezine mjere kontrole kvalitete postale labave, NASA je dodala još nekoliko kontrolnih točaka u birokraciji shuttlea, uključujući novi NASA-in ured za sigurnost i savjetodavni panel za sigurnost shuttlea kako bi spriječila pogrešne odluke u budućnosti.
Međutim, osim ovih internih problema u NASA-i, Rogersova komisija se pozabavila još jednim bitnijim problemom. U NASA-inim naporima da pojednostavi operacije shuttlea i postigne svoj cilj od 24 misije godišnje, agencija si je jednostavno natovarila previše posla. Program shuttlea nije imao ni osoblje, ni rezervne dijelove za održavanje tako velike brzine leta bez naprezanja fizičkih resursa ili preopterećenja tehničara.
Katastrofa koja je zadesila Challenger također je usmjerila pozornost na još dublje probleme u NASA-i koji su bili prisutni unazad 15ak godina. Još otkad je predsjednik Richard Nixon 1972. godine odobrio shuttle, on je bio zamišljena kao letjelica za svaku moguću radnju od nošenje svih vrsta svemirskog tereta, do komercijalnih i znanstvenih satelita, vojnih svemirskih letjelica te sondi za vanjske planete. Kao rezultat toga, NASA-ina flota konvencionalnih “potrošnih” raketa kao što su Delta i Atlas ukinuta je u eri shuttlea i prvenstveno se koristila za postizanje polarnih orbita do kojih shuttle nije mogao doći s Cape Canaverala.
Iako je oslanjanje na shuttle bila službeno izrečena nacionalna svemirska politika, Ministarstvo obrane počelo se micati od oslanjanja isključivo na shuttle čak i prije nesreće Challenger. Zabrinuti da bi odgoda lansiranja shuttlea ugrozila siguran pristup svemiru visokoprioritetnih satelita nacionalne sigurnosti, zračne snage su 1985. započele program kupnje naprednih raketa Titan kao “komplementarnih potrošnih lansirnih vozila” za vlastitu upotrebu.
Još znanstvenika javilo se nakon nesreće Challenger kako bi izrazili svoje dugogodišnje nezadovoljstvo isključivim oslanjanjem na shuttle za njihov pristup svemiru. Među onima koji su pozivali na “mješovitu flotu” shuttlea i potrošnih lansera bili su znanstvenici čije su se misije sada suočavale s velikim kašnjenjima jer je shuttle postao jedino sredstvo za montiranje njihovih manjih letjelica.
Endeavour
Do srpnja, kada je NASA objavila da shuttle neće ponovno biti spreman za let sve do 1988., još uvijek nije bilo odluke Kongresa ili Bijele kuće o tome hoće li se izgraditi dodatan orbiter koji će zamijeniti Challenger. Zagovornici su tvrdili da bi još jedna letjelica bila potrebna za ispunjavanje ciljeva u 1990-ima, a koji su uključivali izgradnju NASA-ine međunarodne svemirske stanice kao stalnog objekta u Zemljinoj orbiti.
Sredinom kolovoza predsjednik Ronald Reagan najavio je da će izgradnja zamjenskog shuttle orbitera (kasnije nazvanog Endeavour) započeti odmah. Međutim, nakon što je shuttle nastavio s radom, više se nije bavio lansiranjem satelita za pretplaćene korisnike, već je bio posvećen gotovo isključivo obrani i znanstvenim naporima. Reaganova administracija dugo je imala za cilj stimuliranje privatne industrije lansiranja u svemir, a sada s uklanjanjem subvencioniranog konkurenta s tržišta, tri različite kompanije istupile su unutar tjedan dana kako bi objavile planove za rad na komercijalnim verzijama Delte , Titana i lansera Atlas/Centaur.
https://kozmos.hr/sovjeti-planirali-slanje-ljudske-misije-na-mars-jos-1985-godine/
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Izvori:
Lubar M., Challenger, Geek.hr (pristup 28. siječnja 2022.)
Ja sam Matija Klarić.
Student sam Ekonomskog fakulteta, a u slobodno se vrijeme bavim volonterstvom te istraživanjem, čitanjem i pisanjem o mojim omiljenim temama; svemiru, astronomiji, astrofizici i tehnologiji.
