Kada razmišljamo o životu izvan Zemlje, prirodno je zamisliti planete kao jedine moguće domaćine. Uostalom, Zemlja je planet, a naše razumijevanje naseljivosti oduvijek se temeljilo na uvjetima koji ovdje postoje. Međutim, revolucionarno istraživanje znanstvenika Robina Wordswortha i Charlesa Cockella dovodi u pitanje taj planetarni pogled, predlažući da bi život mogao postojati u svemiru i bez planeta.
Njihova studija, objavljena u časopisu Astrobiology, istražuje kako bi samoodrživi habitati mogli nastati i opstati u izvanzemaljskim uvjetima. Kako prenosi Universe Today, ova fascinantna ideja potpuno mijenja našu uobičajenu percepciju naseljivosti, sugerirajući da bi živi ekosustavi mogli stvarati i održavati uvjete potrebne za svoj opstanak—bez planeta.
Preispitivanje temelja naseljivosti
Planeti osiguravaju životu osnovne elemente poput tekuće vode, zaštite od štetnog zračenja i stabilnog okoliša. Međutim, Wordsworth, profesor na Sveučilištu Harvard, i Cockell, profesor na Sveučilištu u Edinburghu, predlažu da bi biološki stvorene strukture mogle oponašati te planetarne značajke.
U svom znanstvenom radu tvrde da bi živi organizmi mogli stvoriti strukture sposobne održavati tlak, temperaturu i blokirati štetno UV zračenje. Takve strukture omogućile bi opstanak života u ekstremnim uvjetima, uključujući vakuum svemira, stvarajući samoodrživi sustav
Koncept nije toliko nevjerojatan kao što se čini. Na Zemlji već postoje primjeri bioloških materijala koji podnose visoke unutarnje tlakove. Primjerice, morska trava održava tlak do 25 kPa, dok krvni tlak u ljudskom tijelu često prelazi 15 kPa. Ovi prirodni primjeri ukazuju na sposobnost bioloških struktura da se prilagode i izdrže zahtjevne uvjete.
Može li biologija zamijeniti planete?
Voda, ključni element života kakvog poznajemo, nalazi se u središtu ove ideje. Da bi ostala u tekućem stanju, potrebni su specifični uvjeti tlaka i temperature. Na Zemlji se ti uvjeti prirodno osiguravaju zahvaljujući atmosferi i učinku staklenika. No, u svemiru bi živi habitati morali sami replicirati takve uvjete.
Zanimljivo je da neka zemaljska stvorenja već pokazuju sposobnost prilagodbe ekstremnim uvjetima. Primjerice, Saharski srebrni mrav uspješno reguliraju toplinsku ravnotežu, što im omogućuje preživljavanje u iznimno visokim temperaturama. S druge strane, dijatomeje stvaraju složene silicijske strukture, čime dokazuju da biološki sustavi mogu proizvoditi materijale s izvanrednim svojstvima.
Prema izračunima autora, biološki stvorena staništa mogla bi održavati uvjete potrebne za postojanje tekuće vode čak i na različitim udaljenostima od Sunca. Takva staništa morala bi se suočiti s izazovima poput gubitka hlapljivih tvari i izloženosti zračenju. Spojevi poput amorfnog silicija i reduciranog željeza, koji na Zemlji štite fotosintetske organizme od UV zračenja, mogli bi imati sličnu zaštitnu ulogu u svemiru.
Život bez granica
Ono što ovu ideju čini iznimno uzbudljivom jesu njezine potencijalne implikacije za ljudsko istraživanje svemira. Ako se ekosustavi mogu sami održavati u svemiru, mogli bi otvoriti put prema autonomnim staništima, smanjujući našu ovisnost o planetima ili mjesecima. Štoviše, ti sustavi mogli bi pružiti jedinstvene biotragove, proširujući opseg astrobioloških istraživanja.
Wordsworth i Cockell priznaju da oblici života na Zemlji još nisu razvili takve sposobnosti, ali naglašavaju njihov potencijal. S vremenom se život na Zemlji prilagodio sve raznovrsnijim okolišima. Nije nemoguće zamisliti evolucijske putove koji vode prema samoodrživim sustavima u svemiru.
Ono što je bitno jest da ovo istraživanje nas poziva da proširimo svoje razumijevanje mogućnosti za život. Kako nastavljamo potragu za izvanzemaljskim životom, ova samoodrživa staništa mogla bi promijeniti naše razumijevanje nastanjivosti i otkriti nova mjesta na kojima život može opstati.
